San i java: “Bad, bad Leroy Brown” i Joška Fišer

0
256

Jeste, sa budućim Maršalom SFRJ i tadašnjim gensekom Starim na čelu, Komunistička partija (Kraljevine) Jugoslavije podržala neke javne prosvjede na splitskim ulicama u drugoj polovini tridesetih godina 20. vijeka ondašnjih Pavelićevih ustaša. I jeste u martu 1943. godine, što nije nikakva tajna, izuzev Tita, najviša partizanska delegacija Vrhovnog štaba NOP-a sa Đilasom na čelu, uz Koču Popovića i Vladimira Velebita, u praskozorje krvave 5. ofanzive na Sutjesci, pragmatično taktički pregovarala “o razmjeni zarobljenika”, ali, navodno, i o vojnoj saradnji u slučaju nagoviještenog savezničkog iskrcavanja na Jadransku obalu. Pikanterija je da su pregovore unisono oštro osudili Kominterna i Hitler. Takođe, opštepoznato je da su pod oštrim pritiskom Zapada 1949.g., i odranije informbirovskim događanjima, dobar dio grčkih komunista prebjeglih u Titovu Jugoslaviju predat u ruke grčkih vlasti koji su ih u značajnoj mjeri jednostavno postrijeljeli ili osudili na teške robije. I još je toga.

Za sva takva, i druga događanja, postojao je sasvim specifičan međunarodni i unutarjugoslovenski kontekst titovske političke logike koji se docnije pokazao, uglavnom, opravdanim i izuzetno progresivnim i pragmatičnim u datim okolnostima, paralelno donoseći, posebno, od 1956. do 1986. godine dramatičnu dinamiku razvoja i poboljšanja života ogromnoj većini tadašnjih nacionalnih Jugoslovena. Onovremenski komunisti su strategijsko-taktički mahom znali djelovati u kriznim situacijama i iznaći optimalne odgovore, doduše, sve dok nisu ostarjelom Maršalu “vidjeli leđa”.

U sadašnjim, sveukupno ne manje delikatnim vremenima, domaća BiH socijaldemokracija kao titovska sljedbenica, što god to bilo, iole se principijelno držala tzv. ljevičarskih barikada sve dok nije “vidjela leđa”, ili bolje rečeno, sve dok nije u aprilu 1997. godine “šutnula u donji dio leđa” svog komunističko-socijaldemokratskog tranzicijskog šefa Nijaza Durakovića, tjerajući ga da prigodno izgovori neke teške riječi po pretpostavljenu budućnost stranke koju je sam i osnovao.

Naravno da se period generaliziranog propadanja i dekadencije može otegnuti u nedogled, baš kao i zadnjih četvrt vijeka, ali ako država BiH kao civilizirano i savremeno građansko društvo ima prijelomnu priliku da se uspore ili zaustave katastrofični trendovi, onda je ta prigoda izborni oktobar ove godine. I jeste u aktuelnim okolnostima, uglavnom i najvjerovatnije, u socijaldemokratskim rukama. Pitanje je, u stvari, kakve su to ruke i da li postoji dominantna svijest o takvoj vrsti historijske odgovornosti, i svakako, doraslosti kao najdelikatnije stavke u prisutnim “vučarskim” političkim vremenima birokratskog “korporativiranja” stranaka kao vulgariziranih budžetnih “apolitičnih” dobitnih organizacija tipa “pobjeda po svaku cijenu”.

Bez opterećenosti generalnim demoniziranjem desnice, izuzev etničkih kleronacionalista, ili nekritičkom apologetikom građanskog političkog spektra, može se objektivizirati željena izbornopobjednička relativnovećinska “pat-pozicija” socijaldemokrati-Naša stranka. Možda bi to bila dobitna kombinacija neke nove nade da autentična politička propulzivnost i intelektualna kompetentnost i riješenost ka boljitku socijal-liberalnih “vjetrova promjene” proizvedu racionalni i superiorni ovovremenski joškafišerovski pozitivni kompromis za sve. Ali, to teško da mogu biti i HSP, A-SDA, PDA etc.

Za sada, dugogodišnje poznati “etnopolitički gangsteri liroji brauni” čekaju razvoj situacije kao i svi drugi. Odgovornost jeste ogromna i direktna. (Piše: Derviš ČIČKO)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here