San i java: Armakolas i tuzlansko umijeće nemogućeg

4
659

Valjda ovih dana, a nakon svih ovih ratnih i poratnih godina, ne postoje Tuzlaci koji ne misle da ne bi za posljedicu malo drugačijeg scenarija “brčanskih” događanja znamenitog 15. maja 1992.g. i ulaska četničkih fašista u naš grad, slijedeći rani sabah dao na “uvid” povješana tijela najistaknutijih tuzlanskih patriota na jarbolima ispreg zgrade tadašnje opštine i po drvoredima u Oktobarskoj. Jasno je da se ovdje radi o ondašnjim članovima Predsjedništva opštine Tuzla, kao i, konsekventno, Kriznog i Operativnog štaba, uključujući i popunu Savjeta za narodnu odbranu. Naravno, teško da bi slična sudbina, samo te planirane valpurgijske noći, mimoišla i još najmanje dvije hiljade drugih Tuzlaka sa nikada javno obznanjenih spiskova za likvidaciju: krvi bi bilo do koljena, nema sumnje. Čime smo to “zaslužili” drugačiju sudbinu?

Baš kada smo definitivno i rezignirano pomišljali da “pukovniku nema ko da piše” u ovim “vučarnim vremenima” etnonacionalitičko-fašističkog ludila, sa tajnovite adrese znamenitog Kembridža došlo je kao proljetni lahor osvježavajuće “pismo” u vidu doktorske disertacije prof. Ionnisa Armakolasa. Upravo odgovor na to teško pitanje našeg života i smrti iščitava se sa stranica knjige fascinirajuće analitičnog i naučno objektiviziranog sadržaja skriven iza potpuno nevinog i benignog naslova: “Politika i društvo u Tuzli od 1992. do 1995. godine”, uz sasvim neutralan podnaslov: “Političko natjecanje i građanska alternativa”. Stvarni, i vrlo iznenađujuće, kontroverzni akteri tuzlanske predratne i ratne golgote ostavljaju među koricama ovog, na prvi pogled, hladno-naučnog traktata i faktograsko-političkog “romana-anala” o našem gradu, koji bi se i mirne duše mogao nazvati i “Tuzli sa ljubavlju”, čak i između redova, nakrcane emocije, lomove, dileme, strasti, katarze, ljubavi i mržnje, glupost, servilnost i bolesnu ambicioznost, političko sljepilo i diletatntizam, ali i racionalnost, mudrost i najdublju čovjekoljubivu saosjećanost i dobrotu.

Fabula i siže ovog historijskog “romana” naše bliske prošlosti najjasnije su definirani uvodnim riječima prof. Roberta Doniae: “Profesor Armakolas je poduzeo zadatak da objasni politički smjer koje je tuzlansko vođstvo zauzelo početkom 1990-tih. …on identificira i pokazuje “tuzlanski način”, jedinstveni put kojim su Tuzlaci krenuli da bi spasili svoj grad od osvajanja i etničke podjele. Njegov narativ je obilježen velikom empatijom i ljubavlju prema Tuzlacima i svim Bosancima, dok istovremeno ostaje skrupulozno vjeran izvorima i pravičan u procjenama”. Naravno, te “pravične procjene” potkrijepljene izuzetno obimnom historijskom građom različite bogate izvornosti, neće se baš poklopiti sa dosta uvriježenim slikama fabriciranog sitnosopstveničkog politikantskog egoizma znakovitog broja regionalnih i lokalno-tuzlanskih ratnih glavešina bonapartističkih ambicija i pilećeg intelekta.

Takođe, prof. Armakolas problematizira i analizira ključno pitanje nastanka i opstanka “tuzlanskog načina” i “…kako su Tuzlaci uspjeli ugušiti žestoke nacionalističke težnje koje su na drugim mjestima dovele do pokolja hiljada nevinih žrtava”, kao uspješan odgovor na nemoguću ratnu misiju.

Ipak, ova knjiga možda sadrži i najdragocjeniji i neoborivo argumentiran praktični doprinos i primjer u nadi za rješavanje i sadašnje dramatične, teške i mučne političke stvarnosti, u “…dragocjenim i iznenađujućim zaključcima o mogućnostima nenacionalističke politike usred dubokih podjela koje je sa sobom donio etnički rat.” I njegove posljedice, u svakom slučaju.

Ono što je neprocjenjiva pouka i željeni nauk ove maestralne knjige o nama juče, danas, a posebno, sutra, ako želimo dobro sebi, sublimirano je u sjajnoj svepolitičkoj uvodnoj poruci prof. Doniae o daru i umijeću činjenja mogućeg: “U njegovom (Armakolas) narativu nema savršenih muškaraca i žena, ali on vješto pokazuje kako su se mnogi nesavršeni muškarci i žene ujedinili vođeni sposobnim liderima u borbi za svoj grad i svoju zemlju.”

Nažalost, mirnodopski ratni amanet i politički legat “tuzlanskog načina” neprocjenjive vrijednosti, potrošen je i proćerdan sitnim lokalnim vladalačkim autističnim politikantskim mesijanstvom postratne Tuzle bez presedana.

Naravno, svi oni kojima je i do sada bilo jasno-razumjet će. Ili neće. Ioannis Armakolas zna. (Piše: Derviš Čičko)

4 Komentari

  1. Dervise ti neznas mi smo spaseni zahvaljujuvi jasminu imamovicu koji je van tuzle izjavio da ga je selim poslao u kolonu da pogine i spasi tuzlu i tuzlake

  2. Krivi smo mi, pjesma kaže! Armakolas pokazuje da su se Tuzla i TUZLACI okupljeni oko g-dina Bešlagića spašavali od pogroma Velike Srbije sami. Njena sreća je bila da je na čelu GRADA bio čovjek kandidat za nobelovu nagradu i odlučan da se suprostavi i ratu i nacinalizmu koji je dolazio sa svih strana. Saradnici su ga napuštali jedan po jedan a “men tawn” je ostao tu. Uvjek Tuzlak. Ilustrativno Armakolas je pokazao da je to tako! Hvala g.
    Čičku na prikazu knjige.

  3. Imal’ u knjizi neka stranica o tuzlanskim jurisnicima Seriji i Prcicu, bilo bi zanimljivo procitati kako bi izgledala odbrana Tuzle bez spomenutih….mislim kad pas vec lize svoja jaja nek se dohvati i karamelica ispod repa…..

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here