Rukometni trener, Zvjezdan Tomić: Vrijeme je da se ide dalje!

0
1598

Od odlaska s „kormila“ rukometašica Jedinstva AtlasRelaxa, trener Zvjezdan Tomić nije se oglašavao u medijima. Otišao je bez velike pompe, bez traženja krivca na drugoj strani, bez ljutnje na bilo koga.

Nepuna dva mjeseca poslije, dobrano hladne glave, prihvatio je razgovor za naš TuzlaL!VE.ba. Ali, uz jedan uslov:

– Da u startu budemo načisto i da napišete: „Labudicama“ želim sve najbolje, da osvoje neki trofej, a isto tako i novom treneru Jasminu Unkiću. Dobro se znamo, davao mi je podršku prije, kao i ja sada njemu. Mislim da Jedinstvo AtlasRelax u ovom trenutku nije moglo pronaći boljeg trenera – rekao je sada trener bez angažmana, Zvjezdan Tomić.

SVE JE MOGLA PROMIJENITI JEDNA POBJEDA

Malo je poznato da su se četiri igračice Jedinstva AtlasRelaxa, u pismu upućenom upravi kluba, žalili na trenera Tomića. No, nije otišao zbog toga. Presudili su rezultati – tri poraza (Grude, Mira, Krivaja) i remi u Tuzli protiv Neretve.

Prošle sezone Jedinstvo AtlasRelax bilo je drugo, s dva pojačanja (Sanja Katić i Admira Zvekić). Sada je treće na polusezoni sa pet novih (Martina i Matea Šumelj, Dea Vuković, Neira Midžić, Slađana Mitrović Bogdanović). Je li moglo bolje?

– Sve je mogla promijeniti jedna pobjeda. Možda i da smo protiv Neretve uzeli tri boda. Ali, kad hoće nesreća. Već u 10. minuti naša golmanica Martina Šumelj bude isključena. Je li trebala vani ili ne, sada možemo razglabati. Ali, to je definitivno uticalo na rezultat i ostali smo kratki za dva boda.

No, i s pobjedom Tuzlanke bi bile treće na tabeli. Od tri poraza, koji je bio najbolniji?

– Moj jedini stvarni neuspjeh, i ekipe, na kraju, bio je poraz u Zavidovićima protiv Krivaje. Nismo bili pravi. U Grudama smo poraženi iako smo jedina ekipa koja je dobila poluvrijeme, a imali smo aktivan rezultat do pred sam kraj. Valja reći da za Grude nije igrala najbolja igračica Anita Azinović. No, to je utakmica koja nam je, unatoč porazu, podigla rejting, jer se vidjelo da se možemo i s njima nositi.

PET GODINA BEZ PORAZA U „FINIŠU“

Poraz u Prijedoru protiv Mire drukčije gleda. Smatra ga apsolutno zasluženim, ali ima objašnjenje.

– I tu smo do 48. minute imali neriješeno. U prvom poluvremenu nismo realizovali četiri „sedmerca“. Čovjek iz njihove uprave mi je na poluvremenu rekao: „Možete igrati do sutra, nećete pobijediti!“ Sada je smiješno govoriti o suđenju, ali ću reći nešto drugo. Njihov golman u zadnjih petnaestak minuta ima 12 odbrana, naši nijednu. Mira u zadnja tri napada postigne tri gola, mi ništa i umjesto da bude tijesno, na kraju ispadne ubjedljivo, 7 razlike. A da podsjetim, lani je Hava Huskić u Prijedoru činila čuda. No, rekao sam, zasluženo smo izgubili, premda prije toga pet godina nijednu utakmicu nisam izgubio u posljednjih pet minuta!

Šta je s nezadovoljstvom među igračicam, zašto su četiri pisale pismo, od kojih tri nove? Da li se dogodilo ono što se u javnosti pričalo o prevelikom broj prinova?

– U pismu su se igračice žalile da imaju manju minutažu nego što su čekivale. Imaju na to pravo, ali jasno je da ne može u ekipi igrati devet bekova. Rekao sam tada, mislim tako i sada. Lani smo bili drugi i finalisti Kupa sa dva pojačanja. Imali smo bekovskui liniju koja je tri godine bila na okupu, plus krila Zvekić i Katić. Veći uspjeh nije zabilježen u posljednjih 15 godina, a od 2004. godine nismo igrali u Final fouru. Te godine smo, čini mi se, završili kao četvrti u prvenstvu i igrali smo u Challenge kupu. Tada sam u ekipi bio pomoćni trener.

Unatoč svemu, Tomić smatra da je najveći problem bila ozljeda Marijane Sorak, zbog koje je pauzirala. Na kraju joj nisu dali da igra s maskom. To se itekako odrazilo na način igre, ali i na rezultate.

– Bilo je i mojih grešaka, jer ko radi taj i griješi. Najveća je što nakon završetka prošle sezone nisam otišao, jer sam se pokojnom ocu Dragi zavjetovao, da ću Jedinstvo vratiti gdje spada. Ali, nisam ostao dosljedan. Zvali su, tražili da nastavim. Možda je pet i po godina, koliko sam tu, predugo. Dogodila se promjena i u tome vidim i nešto pozitivno. Ovo je impuls za dalje.

SNIMAK UTAKMICE GLEDAO SAM 50 PUTA

Kaže da poslije deset godina prvi put spava mirno, do 10 – 11 sati. Posvetio se sebi. Pripreme, treninzi, utakmice, putovanja, sve je to uzimalo danak, a sada je potisnuo. Do kada, ne zna još.

Najvažnijom pobjedom u karijeri smatra trijumf protiv Neretve u prošlom prvenstvu, kada su tuzlanske „labudice“ izborile povratak u Premijer ligu.

– Snimak te utakmice pogledao sam najmanje 50 puta. Je li moglo bolje, drukčije… Barem 7 puta pregledao sam i snimku finala Kupa BiH s Grudama u Tuzli. No, sve je sada prošlost. Ipak, ostat ću upamćen kao trener koji je Jedinstvo AtlasRelax vratio u vrh bh. rukometa.

Sjeća se oktobra 2011. godine, kada su se na prvom treningu poslije obnove rada kluba našli Indira Horozović, Nermina Kušmić, on i dvije igračice. Uz direktoricu Mirelu Osmanović, do maja iduće godine, skupili su dječiji vrtić“ i krenuli u misiju povratka u elitu.

– Prva službena utakmica i poraz od Kosače 44:22. Poslije tri poraza došla je prva pobjeda protiv favorizovane ekipe Hadžića 22:21, a na kraju na kontu 18 slatkih bodova. Tako je počelo.

MALO SAM MAHALAŠ, VOLIM TUZLU

Poslije Izviđača i teške, minimalne pobjede u 1. kolu ove sezone, kada je skup kvalitetnih igračica ličio na arhaični snop štapića, mislio je otići.

– Osjetio sam da to nije to. Ne mogu promijeniti 14 igračica, ja sam na potezu. Ali, Denis Merdanović, Alija Hasić, Elmir Grabčanović, Zvjezdan Karadžin i ostali „gonili“ su dalje. A ja, malo sam mahalaš, volim Tuzlu, i nije me trebalo puno ubjeđivati. Nastavili smo, ali vidjelo se da nešto ne štima. Ostalo vam je poznato – zaključio je Zvjezdan Tomić za TuzlaL!VE.ba portal.

Kaže da je vrijeme za novi iskorak. Gdje i kada? Vjerovatno izvan granica BiH. Za sedam dana očekuje poziv iz Njemačke, iz jednog nama malo poznatog kluba. Javit će, ostat će vjeran praksi da nam javlja sve što je važno o klubu, o sebi, objavili to ili ne, bilo da je riječ o pobjedi ili porazu. U tome je bio egzemplar među trenerima.

Naravno, objavit ćemo svaku dobru vijest. Pa i da ga je „impuls“ odveo u nove rukometne vode. „Oprosti mi pape“, Oliverova je pjesma koja ga uvijek podsjeti na oca Dragu, čovjeka koji je onomad Jedinstvo digao iz pepela. Bio je zaljubljenik u rukomet. Sin je nastavio očevim stopama. (Miroslav Petrović, Foto: arhiva TuzlaL!VE.a)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here