Rudi Dučke: Fantom pobune i anđeo slobode

0
424

Prije pola vijeka, ležeći u samrtnom ropcu u lokvi krvi pored svog bicikla, na čijem je guvernalu bila obješena aktentašna, sa dva metka u glavi i jednim u prsima, studentski vođa, dvadesetosmogodišnji „Crveni“ Rudi Dučke u strahu polusvijesti je dozivao svoju majku i oca i nije čuo histerične povike „ti prljava komunistička svinjo“ svog atentatora Josefa Bahmana. Dvadesettrogodišnji neonacista je naknadno javno zažalio što nije imao pri ruci „šmajser“ da „presiječe po pola“ neprijatelja broj 1. tadašnje Zapadne Njemačke, prebjega iz Istočne i studenta sociologije u Zapadnom Berlinu, harizmatičnog Dučkea.

Međutim, snaga proviđenja i višesatne neizvjesne operacije ostavila su ga u životu, ali sa masivnim oštećenjma mozga tako da je izuzetno elokventni „Crveni“ Rudi morao ponovo da uči govoriti, uz velike amnezijske „rupe“, nemogućnost da nauči strane jezike i uz učestale teške epileptičke napade. Nakon jedanaest godina od teškog atentata i sa nepunih četrdeset godina, kao docent univerziteta u Danskoj, ne dočekavši rođenje svog trećeg djeteta, okončat će u egzilu svoj dramatični život Rudi Dučke. Prethodno, nije propustio priliku da napiše pismo Josefu Bahmanu, osuđenom na sedmogodišnju robiju za pokušaj njegovog ubistva, koji će samo nakon dvije zatvorske godine izvršiti samoubistvo vješanjem, objašnjavajući mu ciljeve i metode svoje borbe za vrijednosti socijalističkog pravednijeg društva.

Nakon slamanja šezdesetosmaških pokreta studenata širom Evrope, ipak, „ništa više nije bilo kao prije“ i značajno su institucionalno proširene osnovne ljudske slobode, dok je u Zapadnoj Njemačkoj vrlo dosljedno proveden proces denacifikacije, a ustavnom regulativom je krivično zaprijećeno svima koji javno negiraju zločine protiv čovječnosti, holokaust ili propagiraju nacizam.

Današnje doba ozbiljne krize svrhovitosti parlamentarne demokracije i ekstremnog dehumaniziranja putem agresivnog savremenog varvarstva neoliberalizma i libertarizma, uz proklamiranje maksime „pohlepa je poželjna“ i nezamislivog koncentriranja svjetskog bogatstva i stvarne političke moći u rukama par desetina ljudi, uključujući ozbiljno širenje opšteg siromaštva, Dučkeove ideje neophodnosti „radikaliziranja vanparlamentarne pobune“ potpuno je aktuelna i legitimna. Njegova opredjeljenja ka nužnosti organizirane generalne „antiautoritarne pobune“ protiv tzv. neokapitalizma i tendencija izgradnje ciljno internacionaliziranog „integralnog etatizma“ i formiranje „uobličenog društva“ i kroz sistem obrazovanja koji bi i vaspitno producirao „autoritarne ličnosti“ kao poželjni uzor, za sada ostaje jedina hipotetička alternativa kapitalističkom monopolu. Uostalom, sadašnji dominirajući globalistički neoliberalizam i dopušta isključivo autoritarnu vladavinu tehnokrata bez stvarnog izbornog legitimiteta, potpomognutih svemoćnim javnim masmedijima koji guše u začetku svaku stvarnu građansku kritičku misao, obesmišljavajući na neki način ulogu i suštinu parlamentarizma.

Sadašnje specifične društvene napetosti i zloupotreba internacionaliziranog terorizma apsolutno promoviraju Dučkeove teze o besmislenosti „propagande metaka“, koji su odveli i dio mlade intelektualne elite u krvavi antidržavni terorizam kroz talijanske „Crvene brigade“ i „RAF“ grupe „Bader-Majnhof“, a u prilog insajderske antiautoritarne subverzivnosti višegeneracijskim „dugim maršem kroz institucije“ koristeći ubitačno oružje javne pobune i „permanentne kulturne ravolucije“.

Konačno, glede domaćih prilika, sasvim je očekivano da padnu i mrtve glave na putu više nego neophodnih radikalnih pozitivnih promjena naše primitivne etnonacionalističke provincijalizirane i mafijaško-interesne političke stvarnosti šemom „prljave pederske svinje.“ Vidjećemo čije. Postizborno. (Piše: Derviš ČIČKO)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here