Retrovizor/San i java: Budući banovićki Pašaga Mandžić?

0
249

Teško je bilo biti, pa naprasno prestati biti narodni heroj, istaknuti komesar Šeste proleterske istočno-bosanske udarne brigade, zaslužni predratni komunista, zatvorenik, ilegalac Murat i poratni pobjednički, visokorangirani komunistički rukovodilac u voljenoj Tuzli i Bosni i Hercegovini.

Piše: Derviš ČIČKO

Nedokučive su ostale očajničke, crne misli i emocije Tuzlaka Pašage Mandžića, dok je ponižen sjedio na novinama, na hladnom betonskom stepeništu tuzlanskog suda, te fatalne 1975. godine. Čekala ga je okrutna politička partijsko-sudska egzekucija, koja je tada obuhvatila i značajan dio tadašnje elitne intelektualne tuzlanske generacije revolucionara, političara i privrednika. Članovi njihovih užih i širih porodica, takođe su mahom otpušteni sa posla, izbačeni iz stanova, poniženi, proglašeni neprijateljskom politički “leproznom” kastom nedodirljivih i bespomoćno ostavljeni i prepušteni okrutnom životu društvenih izopćenika. Zvanično su bili optuženi za tada neoprostivu jeres – muslimanski nacionalizam, razbijanje bratstva i jedinstva i antidržavnu djelatnost. Sve u svemu, više nego dovoljno za đordano-brunovsku javnu lomaču ili “pomilovanje“, uz bliski susret sa nemilosrdnim strjeljačkim strojem.

Srećom, to su, ipak, bile sedamdesete, zlatne godine Titove Jugoslavije i većina optuženih je dobila „samo“ dugogodišnju tešku robiju. Glavnooptuženi ilegalac Murat, najvjerovatnije je „udbaško-doktorski“ i to u „širem društveno-političkom interesu“, krvnički umoren u bolničkom krevetu. Koliko god sve to na prvi pogled ličilo na klasičnu ideološko-političku sagu o „revoluciji koja jede svoju djecu“, u pozadini je to bio prevashodno oštar sukob oko razvojnih regionalno-ekonomskih interesa. Direktna posljedica tadašnjih okrutnih političkih obračuna, rezultirala je još uvijek postojećom, hroničnom snishodljivošću i sluganskom
sviješću i aktuelnih lokalnih političara spram Porte. Sada sarajevske. Jedini „ispad“ iz tog
ponižavajućeg položaja, može se vezati samo za ratnu i ranoporatnu „Selimovu eru“, kao i
kontroverzno, aktuelno banovićko otkazivanje poslušnosti. Ostvarenje političke prevage u moći odlučivanja o usmjeravanju tokova velikog novca, tj. društvenog bogatstva i u tadašnjem, socijalističkom društvu bilo je pitanje svih pitanja. Tako je ostalo i do današnjih dana, samo je politička magla malo delikatnije i senzibilnije rasprostrta, ali suštinski sadržaj i odnosi, gotovo su pa identični.

Sada se radi o pitanju ekonomske sudbine Tuzlanskog kantona, gledano kroz prizmu famoznog i sramnog zakona o pripadnosti poreznih prihoda u Federaciji BiH, kao i više nego presudno važnih ulaganja u energetski sektor u TK. Svakako da se tu radi o strateškim, kapitalnim investicijama u sedmu fazu tuzlanske termoelektrane i u novu termoelektranu u Banovićima, što bi vodilo u ekonomski i svaki drugi regionalni i federalni značajan boljitak. Čini se da je sve ekonomski utemeljeno, društveno poželjno i na dohvat ruke. Međutim, hladno matematičarski rečeno, izgleda da je to „nužan, ali nije i dovoljan uslov“.

Ozbiljni nagovještaji predstojećeg nemilosrdnog i oštrog političkog obračuna sa lokalnim nositeljima i promotorima gradnje banovićke termoelektrane, neodoljivo podsjećaju na „proces tuzlanskim muslimanskim nacionalistima“, na čelu sa legendarnim Muratom. Nakana reinterpretiranja i reinstaliranja novih regionalnih političkih odnosa moći kao krajnjeg cilja (i stvarnih motiva), kroz mogući obračun sa banovićkim, svemoćnim, sada navodno, „disidentskim šefom“, moći će se procijeniti isključivo kroz stepen nastale kolateralne štete. Ukoliko ta „šteta“ bude bila vezana za političko opstruiranje i
odustajanje od najavljenih, prijeko potrebnih energetskih investicija, tada će biti teško poreći modernu analogiju „slučaja Pašage Mandžića“. U tom kontekstu, uključujući i sve prisutne ključne, duboke društvene dubioze, biće nemoguće prognozirati obim vrlo širokog dijapazona nepredvidljivih političko-ekonomskih rizika i dugoročne nestabilnosti.

Nadati se da su kolektivno, barem djelimično naučene lekcije i shvaćene poruke o značaju razumijevanja šireg društvenog konteksta insceniranih političkih obračuna. Pa i onog, ne tako davnog, „sarajevskog“ iz 1983. godine. (Piše: Derviš ČIČKO, TuzlaL!VE.ba, 18. februar 2015. godine)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here