Retrovizor: Darovi krijeposne muslimanske države

2
865

U atmosferi otvorenih poziva za etnonacionalističkom podjelom naše zemlje, iščitavajući jedan krajnje morbidan autorizirani novinski tekst A.J. iz vremena tuzlanskog džehenemskog ratnog septembra 1993. godine, a ne želeći ni u snu zapasti u komotnu i relativizirajuću Ad Hominem zamku i bježeći od neozbiljnosti “intermundane percepcije” i nedostatka minimuma naknadne “inter-mudalne” dosljednosti autorove, ne može se poreći njegova djelimično nostradamusovski ostvarena aktuelnost. Naime, u odsustvu užasa savremenih globalističkih poluciljano proizvedenih ultraekstremizama, sam introvertirani “politički singularitet” sadržaja tog napisa i time potpuno odsustvo važenja gotovo svih (ne)idealiziranih parametara savremenih civilizacijskih postignuća kvaliteta ljudskih prava i sloboda svijeta u kojem živimo, sve navedeno bi bilo “obično nacionalističko ratno smeće”. Bilo bi, da nije njegovog puzajućeg i „obećavajućeg“ zloslutnog zadaha prisutnosti.

U tom kontekstu, trebalo bi ponajprije, u stvari, oduzeti autorsko pravo fašisoidnom generalu Rojsu na njegovom čuvenom „ko je šta jamio, jamio“ uz slijedeći tekstopiščev argument iz 1993.: „Prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija BiH bit će Muslimanska država. To želi muslimanski narod, na kraju krajeva, to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić (potonji mi je u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san A.I., Mladog muslimana, bilo i ostalo, stvaranje muslimanske države u BiH, taj mu se san, eto napokon, ostvaruje-i njemu zbog toga nije
krivo.)“ Tu su, naravno, i ideološko-vjerska načela dotaknuta, uostalom, kakva je to uopšte muslimanska država ako neće „muslimanska ideologija biti ugrađena u kompletan državno pravni sustav, od državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države.“ Ali srećom, genijalno su državotvorno anticiparani i „ostali“, kao i onemoćali dvojac „Sejdić-Finci“ :“ Svim građanima će biti garantirana pravna jednakost, dok će stupanj socijalnog prosperiteta pojedinca, pored vlastite proizvodne angažiranosti, posebno zavisiti od stupnja punosvjesne akcepcije i primjene načela i duha muslimanske ideologije.“ Za familije sadašnjih „mladomuslimanskih prvaka“ to se podrazumijeva kao osnovni kadrovski postulat. Ipak, da bi se dokinula eventualna svakolika zabrinutost puka a i nedoumice raznoraznih nedozvanih ćafir-ljevičara, pripomenuto je: „Ljudi koji se pokažu i dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Takvi će biti promicani i za predsjednike i za direktore…“ Za sve one nepopravljive nesretnike i još uvijek zaluđene šejtanskim čarima sekularizma i laičke države, dilema neće biti: „Muslimanska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog, koji je nama mimo naše volje nametnut od strane sekularizirane kršćanke Evrope… Islam, po svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog… Izvorni islam teži da obuhvati i društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve.“ Ako već i nisu dobrano „takve“, onda nije baš jasno kakve li su. Javna sigurnost u Muslimanskoj državi garantirano je obezbijeđena politikom „čvrste ruke, reda i discipline u državi koja afirmira ljudske vrline i krijepost poput vjere i morala… i izvjesna nadzorno-policijska tijela.“ U svakom slučaju, ćutoređe prije svega a da ne bi došlo do revizionizma, „lijevih skretanja“ i nedajbože trockizma i sličnih društveno štetnih devijacija „u upravi državom prvih decenija valjalo bi držati centralistički kurs…, kako bi država hairli što prije stala na noge i počela receptirati muslimanske ideologijske sadržaje.“

Pošteno govoreći „cijela stvar“ i ide u tom planiranom smjeru i već su dobrano iza nas, doduše, više od dva puta po „deset najtežih godina“, ali-sabur, nakon svega: „…čeka nas šira decentralizacija i demokratizacija društva.“ Ko ne može čekati, pravac džehenemska vatra „mrskih kršćanskih sekulariziranih zemalja Europe.“

Na kraju, valja znati da se formalno insajderski nikada niko ni na koji način nije ozbiljno i sistematično ogradio od ovog „kanona Muslimanske države“ iz pera tada mlađahnog partijskog ideologa i glasnogovornika a sada uvaženog tuzlanskog univerziteskog profesora u prestižnoj ustanovi za obrazovanje a i neki odgoj, valjda.

Možda se tada ratne 1993. malo prerano „izlanulo“ previše, ali, ostalom, možda i nije: svi tadašnji ključni akteri, manje više su i sada „u sedlu vlasti“ i uz manja taktička krivudanja, strategijskog odstupanja od proklamiranog i nema baš previše. (Piše: Derviš ČIČKO, TuzlaL!VE.ba, 13. decembar 2016. godine)

2 Komentari

  1. Svježe i dalje, a napisano poodavno.
    Nažalost, ova kolumna Derviša Čička, objavljena prije skoro dvije godine, aktuelna je u mnogim segmentima i dan -danas. Autorov hrabar pogled na možebitnost, suludost i tinjajuću “prijetnju” iznesene pojave i stanja u društvu. Konkretno, u ovom slučaju jednog djela-jedne strane, tj. jednog dijela važnog stuba ove bosanske priče. I kod ostala dva, možeš naći isto. Da ne kažem, još očitije i agresivnije.
    Duboki su korijeni povijesnih lutanja i zabluda u ovoj napaćenoj, ratovima uništenoj i “ljudima” razorenoj zemlji. Izdanci te neodržive i jednobojne biljke, svojom “ljepotom” hrane i truju istomišljenike u svom narodu. Činjenica je da ta biljka, sama kao takva, u stvari je obični, ružni i bez mirisni korov.
    A na livadi je toliko lijepo, šareno i raznoliko. Rekao bih, prepuno prelijepog cvijeća, raznih boja i omamljujućeg mirisa.
    Slijep, jedino da ne vidi, pa da ne ubere i ne napravi najljepši buket.

  2. Ne uvodi se diktatura da sacuva revoluciju vec se revolucija dize da uspostavi diktaturu….ili prevedeno na maternji jezik – mahalo se i 91-e godine etnickim kartama, ali gruntovnica je jaca i starija.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here