Retrovizor: Čovjek sazdan od prevare i laži

0
795

retrovizor2Kad sam nedavno na ovome mjestu govorio o ‘etičkim problemima polemičkog narativa’ (https://www.facebook.com/abdulah.sidran.3/posts/526745240815612?pnref=story) mnogi od mojih čitalaca shvatili su da u pozadini, u neizrečenome, kao prototipi za odabranu temu, stoje sasvim konkretni javni djelatnici sa kojima sam drugovao u određenim fazama svoga prilično dugoga života.

Među prešućenim imenima bilo je i ime gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića, diplomiranog pravnika s književnim ambicijama i pretendenta na upražnjeno mjesto predsjednika devastiranog SDP-a BiH. S njime sam ‘prijateljevao’ i povremeno se družio desetak godina i to je druženje znalo bivati tako prisno da sam – katkad i ne htijući, i protivno vlastitoj volji – saznavao ili svjedočio pojedinim događajima i ponašanjima koja ga diskredituju temeljito i u svakom pogledu, i kao privatnu osobu i kao javnog djelatnika. Sa takvim saznanjima normalan čovjek i pisac nema šta činiti nego ih šutnuti u kontejner ružnih uspomena. Fuj! Fuj! Fuj!

Ali kad se tome ‘normalnom čovjeku i piscu’ nakon izvjesnog vremena sticajem okolnosti dogodi ono što se dogodilo meni – da postanem žrtva zločestih mahinacija i objeda od strane toga svoga bivšeg prijatelja, kad isti taj ‘prijatelj’ unajmi i na mene napujda desetinu novinarskih plaćenika da godinama ponavljaju laži koje će braniti njegovu problematičnu i hohštaplersku poziciju – šta činiti? Iz smetljarnika ružnih uspomena i saznanja početi vaditi i pred javnost iznositi njegov odvratni sadržaj?

Građanima Tuzle je poznata činjenica da je njihov prijeratni, ratni i poratni općinski sekretar a današnji gradonačelnik Jasmin Imamović jedan od prvih Tuzlaka koji je, takoreći odmah po početku agresije na BiH, maja/juna 1992. godine, oteo stan sugrađanki nebošnjačke nacionalnosti. Sudski spor u vezi sa tim ‘predmetom’ došao je do Strazbura i njegov ishod nije neizvjestan. (Pogledati: http://tuzlalive.ba/dani-2012-godine-nacelnik-jasmin-imamovic-vec-19-godina-nezakonito-zivi-u-mom-stanu-20465/) Da sam za tu činjenicu saznao pravovremeno, sa dotičnom personom ne bih se ni rukovao, a kamo li gradio prijateljstvo!

immovic_sidran2
Naravski, ako je neko spreman u okolnostima rata baviti se otimanjem tuđih stanova – njemu je i najkrupnije laganje – sitnica. Pune tri godine svjesno i smišljeno laže – i plaća novinare da njegovu laž umnožavaju i šire! – da je sukob između nas dvojice uzrokovan mojom ‘ljutnjom’ što je iz konkurencije za nagradu MS 2012. godine eliminisan moj roman ‘Otkup sirove kože’. Laže ko pas!

Protiv voluntarističkog načina ‘rada’ i potpune pravne i proceduralne neuređenosti poslova u vezi s tom nagradom – ja sam se pobunio tri godine ranije, 2008/2009. godine! – saznavši za sramotnu eliminaciju iz konkurencije za nagradu MS genijalnog romana ‘Vječnik’ bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Polemika o tome u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ trajala je dva mjeseca, decembra 2008. i januara 2009. godine. Nikakav moj roman nije postojao, niti sam znao da će postojati!

Naravski, ako neko sve svoje veze i prijateljstva gradi i njeguje isključivo iz vlastitih karijerističkih pobuda, kalkulacija i ambicija – kao što to oduvijek čini J. Imamović – onda to i nisu stvarna prijateljstva. Kvarni partner u tome odnosu ne može ni znati kad je neko od njegovih ‘prijateljstava’ počelo, a kada završilo. Tako ni Imamović ne zna da je prekid našega prijateljstva započeo mnogo ranije, nakon što su se pokazale uzaludnim moje višekratno izrečene molbe da me oslobodi verbalnog maltretiranja u obliku neprestanog hvalisanja vlastitim švalerskim podvizima! To se nije dalo izdržati! Manijakalni hvalisavac nije se libio među imenima svojih ‘žrtava’ pominjati i imena pojedinih članica njegovoga žirija za književnu nagradu MS! Da je barem u tome bilo ikakvog pripovjedačkog šarma, elegancije ili humora! Nego ništa: okice koje škilje i jezik koji katkad oblizne usnu dok preko nje prebacuje gadarije.

Ako mislite da je ovo kraj i da se ružnije od ovoga ne može ni zamisliti – prevarili ste se. Nažalost. Pohvalio mi se, jednog popodneva u mome stanu u Sarajevu, u ulici Marsela Šnajdera 9 – da je nedavno ‘sredio’ i kćerku jednog našeg zajedničkog prijatelja.

Ostavljam da sami nađete ime za takav ljudski materijal. (Abdulah Sidran, Na granici, Avaz, 4. septembar 2015.)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here