Reagovanje: Balans u oružju – da rata ne bude

3
874

Nakon objavljivanje kolumne „Zbogom oružje, ali malo sutra“ našem portalu se svojim polemičnim reagiranjem javio dugogodišnji novinar i vojnopolitički analitičar, Tuzlak sa sarajevskom adresom, Đuro Kozar. Budući da smo medijski otvoreni za dijalog i različita mišljenja objavljujem njegov tekst.

Piše: Đuro KOZAR

Kao čovjek koji se skoro 50 godina bavi praćanjem, izučavanjem i analizom vojnog faktora u svijetu i regiji – i to javnom iznosi – pažljivo sam pročitao autorski tekst gospodina Osmana Puškara pod naslovom „Zbogom oružje, ali malo sutra“. Kao i svaki drugi građanin on ima pravo da o svim društenim fenomenima, pa i vojnim, iznosi svoje mišljenje, da tekst opremi podacima i ponudi zaljučna razmatranja. Na to što je iznio na ovaj način želim ponešto dodati i objasniti.

Primjećuje autor da Hrvatska i Srbija u posljednje vrijeme rade na moderenizaciji svojih oružanih snaga i da povećavaju proračune za vojsku, ali ne ulazi u dubinske strateške uzroke tog procesa. Moje iskustvo govori da njihovo veće naoružavanje a priori ne znači da se, ne daje Bože, spremaju za neki novi rat, nego je usmjereno za pravljenje balansa u vojnom faktoru u regiji. Taj je balans u geostrateškom smislu vrlo bitan: ne mora odmah značiti ništa loše, nego dapače ima pozitivne posljedice po stabilnost i mir na Balkanu. Zašto? Pa zato što država koja posjeduje suvremenu lovačku i bombardersku avijaciju, jurišne helikoptere, dalekometnu artiljeriju i suvremenu vojnu opreme na prepoznatljiv način odvraća eventulanog agresora i time se najbolje štiti. Rijetko će agresiji biti izložena zemlja koja ima jak ljudskii motiv i ima čime da se brani i odbrani. Radi toga se u Zagrebu i Beogradu „gleda preko plota“ i uzda u sebe. Naravno, Hrvatska ima stanovite obaveze kao članica NATO-a, dok je Srbija vojno neutralna i politički privržena Rusiji.

Ne bih rekao da je ikome na prostorima ex-Jugoslavije do rata: prvo, još su svježe posljedice iz ratova vođenih 90-tih i, drugo, i pored nabavke novih vrsta oružja nijedna od ovih zemalja nema dovoljno kapaciteta za ratovanje s obzirom na to da vođenje rata podrazumijeva šire aspekte. Posebno ekonomske, a poznato je s kakvim se problemima i privredi i socijalnoj oblasti danas suočavaju sve zemlje u okruženju.

Ali, vratiću se nužnosti stvaranja balansa vojnog faktora i ravnoteže u svemu drugom. Staro je strateško načelo da se prema veličini cilja koji proizilazi iz veličine interesa određuju odgovarajuća sredstva. Ne tako davno ta sredstva su uglavnom bila vojna. U suvremenoj epohi u kojoj se pojam sile proširuje po obimu i sadržaju pruža se mogućnost izbora različitih sredstava. Jednaput to mogu biti vojna sredstva, drugi put nevojna, ili kombinacija jednih i drugih. Među nevojnim sredstvima najčešću su razni oblici terorizma, ali to je već posebna tema. No, i u vezi s tim je bitna sposobnost svake države da detektira opasnost i rizike po svoju sigurnost, da bude otporna na nasilje. Sve češće se u odvraćanju od terorizma i otkrivanju potencijalnih opasnosti uz policijske angažiraju i vojni stručnjaci, posebno oni koji su bili sudionici u mirovnim misijama u svijetu.

Gospodin Puškar je dio svog teksta posvetio i vojnom faktoru u BiH, sa posebnim osvrtom na operatibilnost naših oružanih snaga. Uočava da smo u pogledu naoružanja i opremljenosti u zaostatku, ali zenemaruje dvije činjenice: prvo naša vojska ima dva prevashodna zadatka – da ide u mirovne misije u svijetu i, drugo, da pomaže stanovništvu u slučaju elementarnih nepovoda. I druga, garanti našeg suvereniteta i mira su strane vojne snage EUFOR i NATO, pa ako bi se neko usudio da napadne BiH bio bi brzo savladan. Jeste da izgleda nelogično da nas drugi štite i jamče državni integritet, ali dok smo pod nekom vrstom protektorata to će tako ići. Kao novinar inače dobro upućen u stanje u Oružanim snagama BiH mogu sa sigurnošću reći da bi naša vojska sa adekvatnim naoružanjem bila u stanju odbraniti zemlju, onda kad jednog dana ne budemo pod međunarodnim nadzorom.

I na kraju kako je ustvrdio gospodin Puškar nema „zbogom oružju“. Bilo ga je i biće – samo da se na Balkanu s njim ponovo ne ide u rat i da se upotrebljava iskjučivo na manevrima i vojnim vježbama. Dok je svijeta ovakavog kakav jeste demilitarizacija je naprosto nemoguća, a ravnoteža u nuklearnom i konvencionalnom naoružanju među velikim silama i, naravno, između susjeda cilj je kojem teži svako ko želi mir. (Piše: (Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva)

3 Komentari

  1. Lijep tekst. Ali čini se da bi se ovde trebalo malo razmisliti i o tzv. sigurnosnoj dilemi (security dilemma) i realističkom pristupu međunarodnim odnosima.

    Dakle ovako, ukoliko se jedna država naoružava sa namjerom (uzimamo u obzir da je ona potpuno iskrena) da poboljša svoju odbrambenu moć, to ne znači da će susjedne države tu namjeru tako i prihvatiti i ostati na prijašnjem nivou vojne spreme. Naprotiv, na osnovu mnogobrojnih primjera iz svijeta gdje imamo države sa različitim težnjama (raznim) kao što je to slučaj u Srbiji i Hrvatskoj (npr. Indija – Pakistan; Saudijska Arabija – Iran; Sjeverna Koreja – Južna Koreja itd.) desit će se upravo suprotno, odnosno države koje se graniče sa onom državom koja se naoružava počet će se takođe naoružavati.

    Prema dominantnoj teoriji međunarodnih odnosa (realizam) države na međunarodnom nivou najčešće se ponašaju čisto anarhično, a u nastojanjima da povećaju svoju relativnu moć. Uostalom, čak i UN funkcioniše na taj način (5 stalnih, neprikosnovenih veto članica). Na svjetskom nivou nema vlade i demokratije, već bilateralni, trilateralni, multilateralni odnosi, geostrategija i relativna moć koja se stiče kroz jačanje ekonomije, vojne sile, udruživanje sa drugim državama i savezima i sl. Iznad međunardonog prava, naravno, stoje međunarodni odnosi i geostrateška planiranja, koja se na jedan ili drugi način ‘ozakone’. Naravno, ovo važi za one malo ‘nabildanije’, ne za fukare.

    U sve ovo treba uključiti i nedavnu istoriju odnosa bivših republika SFRJ i, kako autor reče, ‘orijentaciju’ Hrvatske i Srbije prema NATO-u, odnosno prema Rusiji.

    Takođe, pitanje je – ukoliko je na Balkanu stanje ‘idilično’ – od koga se brane navedene države? Srbija je otvoreno, demonstrativno krenula u trku naoružanja sa Hrvatskom, koja se standardizuje prema NATO standardima, iako je NATO, poznavajući prilike mogao napraviti blagi izuzetak, jer je hrvatska orkužena NATO bazama i vojnim aerodromima. Zvecka se oružjem i to treba otvoreno reći. BiH je u sredini, a to i može, a opet i ne mora puno da znači. Zavisi kako i s koje strane se gleda.

    Takođe, BiH je i tokom 1992 – 1995 bila u Evropi, a masovni genocid (ne samo u Srebrenici) počinjem je dok je BiH bila pod dirigentskom palicom i Evrope i SAD-a.

    Hvala Bogu, zasad sve ovo izgleda kao tzv. pissy contest, kao djeca kad se takmiče mokrenja udalj (čisto karakterna komparacija).

    Na kraju, Iako autor ima odličnu namjeru da ublaži Puškarovu analizu i umiri Boasnce i Hercegovce, kojima je rata preko glave, ipak treba zadržati mjeru opreza i pratiti svaki korak naših susjeda. Gospodinu Puškaru i Kozaru čestitke za lijepe tekstove, otvaranje rasprave i nadam se nuđenje novih, kreativnih ideja za očuvanje mira u BiH, pa makar i samo u tekstovima – hvala!

  2. Susjedima Srbiji i Hrvatskoj ne vjerujem, što se kaže ni pod razno. Nije splasnula njihova teritorijalna pretenzija na BiH, sve je angažovanija njihova Peta kolona nelegalnim djelovanjem u legalnim institucijama države . Prisustvo medjunarodne vojne komponente je kao i tzv Visoki predstavnik Incko, samo posmatrači.

  3. Pa zar druže Duro ne razumijete šat vam poručuje g. Puškar! Vi ste dio agitropa prošlosti! Nije ovo huškački tekst nego dobra anliza. Hiperbola vam je poručio da morate učiti! Savim su drugačije geostrategije od onih koje vi kao poznajte. Marina Pendeš je podobni oficir JNA koji je KPJ zamjenio nacionalizmom i događana koja jesu potvrđuju da ne da niste informisani nego ne poznajete ni unutrašnji ustroj OS BiH koji su Čović i Dodik uspješno razbili. Nema rat nego poštivanje zakona države koja ih hrani.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here