Razgovor/Zvjezdan Tomić: Kup je trebao biti kruna sezone

0
622

Rukometašice Jedinstva AtlasRelaxa već su na odmoru. Osvajanjem naslova viceprvakinja ponovile su uspjeh iz prošle sezone.

Za taj rezultat, osim igračica, zaslužan je trener Jasmin Unkić, ali dio slave pripada i bivšem treneru Zvjezdanu Tomiću, koji je „labudice“ vodio u prvom dijelu sezone, a s nekim igračicama udario je temelj sadašnje ekipe koja se “iz pepela” vratila u vrh bh. ženskog rukometa.

OD LJETA PONOVO U RUKOMETU

Tomić je u jesenjem dijelu prvenstva upisao 19 bodova, a Unkić 28, S tim što treba reći da je ekipa u proljeće bila jača za Arminu isić i Doru Vrdoljak.

Tomić je već neko vrijeme u Njemačkoj i razgovarali smo više o rukometu, ali i o njegovim trenutnim preokupacijama i planovima.

– Već sam se polako navikao na njemački život, ali i na život bez rukometa. Da kucnem u drvo, snalazim se za sada dobro. Učim jezik, nešto sam naučio, tako da ću od ljeta ponovo da se uključim u rukomet – kaže Tomić za naš portal.

Završetak sezone u BiH za rukometašice bio je neslavan, zbog neodigravanja završnice Kupa BiH. Kako je to bivši trener doživio?

– Zahvaljujući Vama i pojedinim osobama protekli dani bili su emotivni i vratili su me na trenutak u tu priču. Neodigravanje kupa najteže je, normalno, palo igračicama. To je trebala biti kruna sezone, a posebno za kraj karijere Diretu i Kuletu (Indira Horozović i Nermina Kušmić-Jogunčić – op.a.). Ali, tako je to kod nas, ne pitamo se mi šta bismo željeli, nego kako bude. A kad su njih dvije u pitanju, žao mi je što ih još jednom nisam gledao, pa da zajedno idemo u penziju – navodi uz smijeh.

POČELI SA DVIJE IGRAČICE I JEDNOM LOPTOM

Riječ je, kaže, o ljudskim i igračkim gromadama i o onome što su prošli zajedno, trebalo bi knjigu napisati. Na trenutak se vratio na vrijeme kada je klub ugašen, a onda je počela mukotrpna obnova, početak od nule.

– Kao sad se sjećam, javili su nam da se klub gas, da istupamo iz lige. Bilo je to na kraju sezone 2011. godine. S treninga odemo svi na pivo u Slobodu, sa suzama u očima. Niko ne priča, dva dana pred početak prvenstva svi su znali osim nas. I onda, nas troje par dana poslije, u četiri sekunde se dogovorimo da pokrenemo Školu rukometa. Zovnemo Mirelu Osmanović i tako počnemo, sa dvije igračice i loptom. Nagovorimo da nam se priključi Denisa Merdanovića, mog prijatelja i bivšeg suigrača. Ostalo je sve poznato – prisjeća se Tomić.

Slijede dvije sezone učenja, a onda početak jedne lijepe bajke koja je trajala cijele dvije sezone. Jedinstvo se vratilo u društvo najboljih u sezoni 2014/2015 i tada je počeo uspon.

– Atmosfera, druženje, podrška, svi smo bili kao jedno. Došle su Sanja Katić i Admira Zvekić, malo prije Hava Huskić i Marijana Sorak. Kao osobe ekstra su se uklopile, disali smo kao jedno, pobjeđivali i kada nije išlo. I kada smo gubili nismo upirali prstom u krivce. Jednostavno, bili smo prava ekipa. Da ne zaboravim Elmira Grabčanovića. Ljudina, emotivac, kada je došao podigao je ekipu na veći nivo, uozbiljio ambicije i što je najvažnije, voli rukomet. Suze na dodjeli pehara za ulazak u Premijer ligu i na dodjeli medalja za finale Kupa za mene je nešto nezaboravno. Još jednom hvala im, od mene su napravili boljeg trenera i čovjeka, doveli su me i do reprezentacije i poklonili su mi da zasvira himna u Mejdanu, za našu čast – s puno emocija prisjeća se bivši trener „labudica“.

KAD NEMA HEMIJE TREBA OTIĆI

I onda, ta himna kao da je označila početak kraja i potrebu za novim izazovima.

– Da, nije više bilo te hemije, previše je bilo novih lica, nekih ljudi u upravi koji su tu bili kao da su, po meni, s Marsa pali. Ali, jasno je, stanje u društvu je takvo da se neke stvari moraju trpjeti za dobrobit kluba. Ali, ako nema hemije, vrijeme je za nove puteve.

  Prati li šta se zbiva u tuzlanskom klubu, za koji je nekada govorio da je njegova druga kuća.

– Iskreno, ne pratim, ali imam Elmira i Denisa koji me obavještavaju o tekmama. Imaju i Dire i Kušma, još par igračica, tako da znam pojedine stvari. Čak mi je Elmir rekao da mi je spremio medalju, ali sam je odbio. Jednostavno, ne osjećam se više kao dio te priče.

KLUB SMO VOLJELI VIŠE OD SVEGA

Na spomen da su se Horozović i Kušmić – Jogunčić oprostile „od dresa“, kaže:

– Žao mi je što Kule i Indira neće više igrati. Čujem da je i Merdanović napustio klub, da je odlazak najavio i Grabčanović. Siguran sam da bez Elmira taj klub neće funkcionirati ovako, a pitanje je da li će ikako. Sumnjam da će klub bez njega opstati. Jedinstvo je, istina, prošlo i gore trenutke, ali sada ne vidim ko je sposoban da preuzme brigu o klubu i da ga održi na visokom nivou. Mi smo Jedinstvo voljeli više od svega. Mislim da takvih budala više nema, ali na njima je da me demantuju.

U Jedinstvu je stvorio trenersko ime, bilo je i priznanja, ostao je žal za jednim vrijednim trofejom.

– Bez obzira na sve, ovog perioda života uvijek ću se sjećati. Da ponovim, bez Dire, Kuleta, Elmira i Denisa nije to više „to“ ni ljudima na tribinama, a kamo li nama koji smo tu dublje bili. Za kraj, nadam se da ce Kule za koju godinu svoju djecu iz omladinskog pogona dovesti do prve ekipe i da će biti buduća trenerica Jedinstva. Ona, Indira, pa i Sabina Zupčević, koju malo ko spominje, zaslužile su da budu u klubu dok god hoće, one su mnogo dale „labudicama“. Rekao sam im, od mene imaju pivo kad dođem, a Kule i tortu, jer obožava slatko. Zajedno smo činili „čuda“ i stvarali lijepu priču – zaključio je Zvjezdan Tomić, jedan od tvoraca sadašnjeg Jedinstva AtlasRelaxa, na čiji rad se uspješno nadovezao Jasmin Unkić. (tl, mp)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here