Prenosimo: Šurbek je za naslov europskog prvaka nagrađen sa dvije tone uglja (Foto)

0
122

Ono što su nogometaši pokazali na terenima od Kalinjingrada do Moskve bio je šurbekovski pristup. Žrtva za sport, sport za žrtvu, borba do kraja u kojoj nema predaje – piše Zoran Vitas, novinar VL, u povodu nedavne smrti velikana nekad jugoslovenskog, odnosno hrvatskog sporta, stolnotenisača Dragutina Šurbeka.

Finale nije dočekao. I nije zaslužio da vijest o njegovu odlasku ostane samo fusnota u divovskom vrtlogu koji se stvorio zbog našeg najvećeg uspjeha u nogometu do danas. Jer i ti su dečki koji su zelenim ruskim travnjacima izjurišali svjetsko srebro koje nama ovdje vrijedi i više od zlata njemu dužni. A da to i ne znaju. Ono što su pokazali na terenima od Kalinjingrada do Moskve bio je šurbekovski pristup. Žrtva za sport, sport za žrtvu, borba do kraja u kojoj nema predaje. Kako je Dragutin Šurbek igrao stolni tenis, tako su vatreni odigrali Svjetsko prvenstvo.

Šurbekov je to bio nauk, a sasvim je moguće da Luka Modrić možda i ne zna tko je bio Dragutin Šurbek. Jer, 22 su godine prošle otkako je 1996. godine s 56 godina najveći naš stolnotenisač, a moguće i najveći sportaš uopće, odlučio da više neće udarati bijelu lopticu, nego će se preseliti u dvorane i ondje dijeliti svoje znanje mlađima i ambicioznima.

– Ivaniševićev je rezultat u Wimbledonu možda veći, ali, ukupno gledajući, ipak je Šurbek najveći hrvatski sportaš. Priznao mu je to i Mate Parlov. Rekao je kako on jest svjetski prvak, no ne može se mjeriti sa Šurbekom koji ima toliko medalja – kaže Zlatko Pospiš, bliski prijatelj velikog stolnotenisača koji je s njim ostao praktično do zadnjeg dana.

Bolest je bila kratka, ali zloslutno efikasna. U samo dva mjeseca karcinom je odnio ako ne najvećeg, onda jednog od najvećih hrvatskih sportaša.
– No, zapravo, taj je karcinom bio posljednji čavao. Dragutin je tonuo otkako je morao prestati igrati. Vrhunski su sport i njegova žudnja za igranjem i pobjeđivanjem uzeli svoj danak. Kukovi su otišli, igranje do 56. godine i više od 550 nastupa koji su mu donijeli i Guinnessov rekord moralo se osjetiti, kada više nije mogao potegnuti svoj forhend kao da je i prestao živjeti. I nekako se činilo kako je osjećao da dolazi njegovo vrijeme. Iako je ovdje uspješno operiran, a želio je da to bude u Zagrebu iako mu je svjetska stolnoteniska federacija mogla omogućiti operaciju bilo gdje, čini se danas da je predosjećao. U zadnjih šest mjeseci sastavio je knjigu koju je poklonio svojim najbližim prijateljima – priča Pospiš pokazujući podeblji svezak u koji je Šurbek stavio svoj život.

A i to je premalo, samo za opisivanje natjecanja u kojima je osvojio medalje trebao bi jedan stari telefonski imenik. No, Dragutin Šurbek bio je više od odličja, a opet nedovoljno prepoznat.

– Nije imao mirovinu Hrvatskog olimpijskog odbora jednostavno zato što u njegovo doba stolni tenis nije bio olimpijski sport. Nedovoljne su bile sve njegove medalje s europskih i svjetskih prvenstava, na kraju se morao zadovoljiti malom mirovinom koju mu je mogla dodijeliti država. Iako je bilo pokušaja da se Zakon o sportu u tom smislu izmijeni, sve je ostalo nedorečeno. Funkcije mu nisu nudili, možda ga je to išlo s obzirom na to kakve zasluge ima. A nisu ga znali ni iskoristiti. Da su ga na početku 1990. godine poslali u Kinu kao veleposlanika, to bi se ovoj državi višestruko isplatilo. Jer ondje su svi njegovi suigrači kao i protivnici uspješni ljudi. I ne samo tamo, on je osim Kine, idol i u Japanu, Njemačkoj i Koreji – govori nam Zlatko Pospiš.

Kina je pogotovo bila oduševljena Šurbekovim ping-pongom. Na mečevima bi se znalo okupljati i po 30.000 ljudi, dopušteno mu je bilo da dobije uvid u najviše strukture najmnogoljudnije države, da upozna i samog Mao Ce-Tunga. Oduševljenje je bilo obostrano, on je Kinom i Maom bio podjednako fasciniran kao i oni njime. Normalno je da su Kinezi prema Šurbeku gajili divljenje, u Tokiju 1983. šest zlata uzimaju Kinezi, a onda sedmo ipak Dragutin Šurbek u paru sa Zoranom Kalinićem. Otkriva nam naš sugovornik kako je najveća stolnoteniska nacija žrtvovala i neke svoje najperspektivnije igrače vježbajući ih da igraju kao Šurbek kako bi one najbolje što bolje pripremili za mečeve protiv njega. I nastavilo se to, s punih 40 i dalje je bio u Top 16 nerijetko pred publikom od sedam, osam tisuća. Kao i u slučaju Luke Modrića pa i Janice Kostelić, nije se ispočetka činilo da će to biti jedan tako velik put.

VIŠE LETIO SAMO KISSINGER

– Obitelj se u zagrebačko Trnje doselila iz Štuparja pokraj Krapine. Zagorec porijeklom rodio se kao Zagrepčanin. Otac mu je preminuo 1948. godine. Službena je verzija bila da je počinio samoubojstvo, no ima i onih koji govore kako je u godinama Informbiroa bio na pogrešnoj strani pa je stradao zbog toga. Kako bilo, majka mu je ostala nezaposlena i bez prihoda s troje djece. Dragutin je odrastao po domovima, ondje je došao u doticaj i s malim crvenim reketom i bijelom lopticom. U prvi klub primili su ga ne zato što su mislili da je talentiran – naprotiv, mislili su da od njega nikada neće biti ništa – nego zato da mu pruže neko utočište i sačuvaju ga od ulice. I gubio je na turnirima, bio zadnji. Ništa nije govorilo da će od njega uopće biti sportaš, kamoli takav vrhunski. I tako sve do svojeg prvog “lima”, jednog malog zagrebačkog turnira koji je lakoćom osvojio, iako je sve do tada gubio. Svi su se pitali, tko je sada ovaj – prisjeća se Zlatko Pospiš.

Otkrio ga je Herman Vukušić, legenda hrvatskog sporta, koji ga je i proveo do vrhunskog stolnog tenisa. A Šurbi, pak, nije bilo strano ostajati u dvorani sam satima nakon što su svi otišli i udarati lopticu. Udarao ju je, rekao je jednom, takvom silinom kao da udara glavu nekog neprijatelja.

– Velikim stolnotenisačem činilo ga je brzo kretanje na malom prostoru, refleks i koncentracija. Nisu ga bez razloga zvali Tigar iz Zagreba. Velikim sportašem činile su ga i brojne druge stvari. Ni kap alkohola u životu Šurba nije popio. I kada bi na moru bio po mjesec dana, opet bi se odmarao u hladu, igrao nogomet ili trčao. Voda me iscrpljuje, govorio bi, i na odmoru se zapravo pripremao za sezonu. Mogao je sebe uspavati za manje od minute, imao veliko sportsko srce s 35-37 otkucaja u minuti, koristio je noćne komore kako bi bolje mogao vidjeti lopticu, pod normalno bi napravio salto nakon meča. Kakav je to sportski organizam bio, svjedoči i podatak da mu je tlak za te tri najteže operacije koje je pretrpio ostajao na 120/80. Na jednom testiranju spreme vrhunskih sportaša bivše države na VMA u Beogradu imao je najbolje rezultate. A mučio ga je za cijelo vrijeme igranja taj bekhend, sve je hvatao na forhend spin, tu je bio najjači, na taj način atraktivno igrao. Kad je trebalo bio je i šoumen, a uvijek najsretniji kada je ušao u dvoranu. No, bio je i žrtva svoje karijere, često bi zbog napora kojima bi bio izložen bilo i krvi iz nosa, žuljeva zbog kojih bi krvave bile i čarape. I obitelj je patila, Šurba je u dvorani bio stalno, govorilo se kad je bio na vrhuncu da od njega jedino više leti Henry Kissinger! – kaže najbliži Šurbin prijatelj.

Suprugu je Jelenu upoznao na jednom plesnjaku kad mu je bilo tek 20 i to je bilo to za njega, ostali su zajedno do kraja. Iako, u doba kada je igrao, nije nedostajalo ništa, ali je Šurbek morao platiti i dodatnu cijenu.

SVE ZA MOMČAD

– Jedino su Beckenbauer i on tada imali Mercedes 500. A Šurba je bio odličan vozač, brz i točan, vrlo vješt. No, kad je otišao u Njemačku, režim ga je počeo proglašavati izdajnikom. Bilo je tu tekstova prema uputi, nije se smjelo dopustiti da prevlada mišljenje kako Jugoslavija nije bila dovoljno dobra za Dragutina Šurbeka. Kako ne bi otišao, kada je 1968. godine postao prvakom Europe, dobio je dvije tone ugljena. A napadati ga na takav način doista je bilo neprimjereno, jedini je uz Miroslava Cerara i Matu Parlova on dobio nagradu AVNOJ-a. Bio je, jasno, cijenjen i vani, od švedskog je kralja Gustava dobio zlatni stolnoteniski reket s biserom umjesto loptice – govori Zlatko Pospiš.

Titu se divio, obojica su bili Zagorci, vođa bivše države znao bi ga upitati ide li što do Kumrovca, spominjati mu kako imaju i zajedničke rodbine.

– Iako je uvijek bio zadovoljan time da jugoslavenskim stolnim tenisom dominiraju Hrvati. Jednom je u Moskvi izgubio tri partije, počeli su mu govoriti da je gotov i da ne može više. A on bi na to rekao kako je to potpuno nebitno, i tako sve medalje i trofeji idu u Zagreb jer ako ih nije osvojio on, onda je to bio neki drugi igrač, poput Antuna Tove Stipančića, recimo. Za jednom je stvari ipak žalio. Nikada, naime, nije bio svjetski prvak. Vjerojatno je to bilo zbog činjenice da je podjednako potezao u momčadskog konkurenciji koja je uvijek išla prva. Nije se čuvao pa bi u pojedinačnu konkurenciju dolazio umoran. A onda je i to vjerojatno razlog zašto ima najviše momčadskih medalja – kaže Pospiš.

No, žrtvovanje u karijeri stajalo je Dragutina Šurbeka postignuća u normalnom životu.

– Znate kako je s vrhunskim sportašima, sve im je u karijeri osigurano, često ne steknu onu intelektualnu bazu, tako je bilo i s njim, u nekim je sferama ostao tek dječak plavih očiju. Nudili su mu da bude zastupnik za Europu japanske tvrtke Butterfly, proizvođača najbolje opreme za stolni tenis, nije prihvatio, nije ga zanimalo. Nijemci su mu nudili cijeli dvorac da u njemu živi samo da ostane, nije htio ni to. Ono što ga je zanimalo bilo je da dođe doma i ovdje živi. Nije želio biti zvijezda, bio je skroman, sjećam se jednom na putovanju u Stuttgart obišao je cijeli grad u potrazi za lijekovima koje bi mu ljudi naručivali jer ih u Jugoslaviji nije bilo – kaže Pospiš i nastavlja:

– I u svakodnevnom životu bio je jednostavan, volio domaću hranu, mogli ste ga vidjeti u običnim restoranima gdje je jeo nešto “na žlicu”, volio je kartati belu. Ostao je takav i nakon prestanka igranja, prenosio je svoje znanje, davao savjete što često veliki sportaši ne čine iz vlastitog ega, znao bi nakon treninga skinuti gume sa svojeg reketa i nekome ih dati, tada su bile teško dobavljive, a on ih je imao koliko je htio. Bio je velik, znali su to svi, Aco i Dražen Petrović prvo su se s njim željeli upoznati nakon što bi došli u Zagreb. Doma nije dobio što je očekivao, bilo je i nekih loših poslovnih poteza poput kupnje lokala u Gotovčevoj koji je brzo propao. Treba zahvaliti Milanu Bandiću što je pomagao u tim najtežim trenucima. Kada u dvoranu više nije mogao, vidjelo se da ga nešto muči, nije to bio stari Šurba – kaže Pospiš.

Ipak, ostat će na mirogojskim arkadama u Aleji velikana odmah pokraj sportaša koji nas je oduševljavao na isti način – Dražena Petrovića. (Večernji list, ZOran Vitas – preuzeto sa portala Hrvatskog zbora sportskih novinara)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here