Mukama porodice Kurahović iz Tuzle nema kraja. Posljednja u nizu je bolna i tragična. Jedanaestogodišnja Nermina, najmlađi član porodice Kurahović, umrla je ovih dana od hepatitisa B.

- Moja Nermina žalila se na bolove u stomaku još prije četiri mjeseca. Otišla sam u Klinički centar gdje su mi rekli kako je sve u redu. Njeno zdravstveno stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Ponovo sam otišla u Klinički centar i tada su Nerminu ostavili na liječenju jer je imala žuticu. U bolnici je bila 11 dana. Umrla je, a ljekari su rekli kako je uzrok hepatitis B – kroz plač priča 40 – godišnja Mirzeta Kurahović, majka četvoro djece koja živi u oronuloj baraci kao iz horor filmova.

Djevojčica je pokopana uz pomoć Islamske zajednice. Od smrti je proteklo 15 dana, a Mirzeta s nevjericom gleda u Nermininu fotografiju. Oplakuje je svaki dan!

- Gdje god da sam išla ona je bila uz mene. Vidite i sami gdje živimo. U baraci nema najminimalnijih uslova za život dostojan čovjeka. Nemamo struje, nemamo vode, nemamo kupatila… Vodu donosimo s gradilišta. Rekli su nam da je čista! Poslije Nerminine smrti niko, ama baš niko nije došao da vidi gdje je ta djevojčica živjela. Pa, ni iz njene škole niko nije došao! – kaže Mirzeta Kurahović.

U trošnoj baraci Mirzeta živi sa kćerkom Admirom (16), i sinovima Adisom (13) i Asmirom (12), dok je najstarija kćerka udata. Nevolje za Mirzetu i njenu djecu uslijedile su poslije njenog razlaza sa suprugom.

- Bila sam 20 godina u braku sa Nedžadom Kurahovićem. Međutim, kad sam vidijela da me vara odlučila sam da ga napustim. Moja i dječija golgota traje 3.5 godine. Najprije smo živjeli u kontejneru u Rasovcu kod Tuzle, potom u napuštenoj školi, a od prošle zime u barakama kod stadiona Tušanj. Morala sam iz Rasovca doseliti ovdje, jer mi djeca idu u školu. Dok sam bila u Rasovcu morali su pješačiti po 8 kilometara, a kada pada kiša ili snijeg nisu mogli ići u školu – kaže ojađena majka.

Kaže kako se otac rijetko kada brine o djeci. Ona svakodnevno odlazi u Narodnu kuhinju, gdje dobije četiri kutlače hrane. Za svakog po jedna!

- Kada je Nermina umrla moj suprug je kupio djeci po patike i majicu. I to je sve! Mi se nikada nismo sudski razveli. On je tražio da djeca idu kod njega, ali djeca neće. Kažu mu: „Gdje si bio kad smo živjeli u kontejneru? Nisi nas ni pogledao”.

Primicanje zime ledi krvi u žilama Mirzeti Kurahović, koja se krajnjim naporima bori za preživljavanje svoje porodice.

- Idem na pijacu. Preprodajem polovnu robu, ali rijetko kada šta zaradim. Posla se ne plašim, ali ga nema. Strah me je od same pomisli na zimu, mraz, led, snijeg… Nemam ni ogreva, a ni peći! Šta će biti sa djecom? Hoćemo li se pomrznuti? Nemam odgovora na ta pitanja, ali me kao čovjeka boli totalna nebriga nadležnih institucija. Ne mogu vjerovati da ih ne zanimaju socijalno ugrožene porodice. Ponavljam kako se 3.5 godine potucam od nemila do nedraga. Sa djecom živim u objektima bez struje, vode, kupatila, šporeti… Pa je li moguće da niko neće i ne želi prstom da mrdne kako bi nam pomogao- govori ona.Za djecu kaže da je slušaju. Dobri su učenici -«ne propadaju» – kaže ona. Upravo zbog djece apeluje na sve dobre ljude, piše San.

- Znam da je teška situacija, da je vrijeme neimaštine. Ipak, pozivam sve dobre ljude da mi pomognu koliko i kako mogu. U Tuzli svi znaju gdje su barake kod stadiona Tušanj. Dolazi Bajram, a moja djeca će biti gladna! Ako možete – pomagajte! Hrana i ogrijev su nam najpreči – vapajima kaže Mirzeta Kurahović.

Ojađena Mirzeta Kurahović kaže kako se obraćala Centru za socijalni rad, ali niko nije pomogao da ona prevaziđe životne nevolje.

- U Centru za socijalni rad, službenik Milan mi je rekao da idem raditi, a da djecu pošaljem da prose. Nikada neću zaboraviti njegove riječi. I danas kad se sjetim odmah bi zaplakala. Nikada nisam bježala od posla. Ne bježim ni sada. Ali gdje da radim? – pita se Mirzeta Kurahović.

Ona traži on nadležnih institucija da je posjete i da se uvjere gdje i kako živi. Nada se da će poslije toga dobiti drugi krov nad glavom. Ne zbog sebe. Zbog djece! (E. Skokić – San, Vijesti.ba)