Pogled iz Sarajeva: Kome treba NATO?

1
364

Najprije jedno podsjećanje: na sastanku održanom 5. decembra 2018. u Briselu ministri vanjskih poslova država članica NATO-a iskazali su spremnost za prihvaćanje prvog Godišnjeg nacionalnog programa Bosne i Hercegovine za ovaj vojni savez. Time je naš Akcijski plan za članstvo (MAP) iz uvjetnog prešao u aktivni status. MAP obuhvata praktično sve segmente reformskih procesa u BiH u okviru pet poglavlja: politička i ekonomska pitanja, vojska, resursi, sigurnosni segment i pravna pitanja.

Tih pet poglavlja predstavljaju pet instrumenata kroz koji se cijela država testira i valorizira na godišnjoj razini za prijem u punopravno članstvo. S tim u vezi bitna su dva elementa: prvo, NATO nikog ne prisiljava da uđe u njegovo okrilje, pa ni BiH i drugo, NATO nema namjeru da, prijemom nove članice, uvozi probleme. Radi toga BiH na isti uspješan način kao što je reformirala Oružane snage, isto tamo mora unaprijediti svoje poluge vlasti, srediti ekomomiju i eliminirati korupuciju, poboljšati vladavinu prava i ljudske slobode – ukratko, otkloniti i najmanje rizike za neki unutranje konflikte.

Zapravo, sve što od nas zahtijeva NATO da bi nas primio, više je potrebnije nama nego tom vojnom savezu. Najprije zato što je BiH, kako je već rečeno, nezavršen projekat u kojem entiteti imaju dosta državnih atributa (osim vojske, valute i vanjske politike), a država je svedena na neku konfederalnu zajednicu. U takvoj situaciji Republika Srpska često uspijeva da zaustavi ono što bi se, zbog učinkovitosti, trebalo odlučiti na državnoj razini. A kad smo kod toga, NATO ne želi da mu partner u dijalogu budu entiteti nego jedino i isključivo država.

Pojedini univerzitetski profesori smatraju da je Bosna i Hercegovina, kad se pažljivije analiziraju politički odnosi u njoj – zemlja nezavršenog rata. Tu tvrdnju objašnjavaju time da u BiH, od Dejtonskog sporazuma naovamo, traje drama, jer ona kao država ne posjeduje dovoljno unutarnje kohezivne političke energije da prevlada nezavršenost rata, a spolja, iz međunarodnih političkih faktora, prije svega Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, ne dolazi odlučna reakcija koja bi, umirujući dezintegrativne politike u BiH, na efikasan način pomogla da se riješe problem. Zbog toga je Bosni i Hercegovini potreban NATO, a Alijansa bi prijemom naše zemlje u svoje članstvo doprinijela političkoj i vojnoj stabilnosti u ovom dijelu Evrope.

U intervjuu koji sam ovih dana dao za jedna portal pitali su me: kad bi se mogao otkočiti proces približavanja BiH NATO-u? Htio sam reći da bi to ptanje, prije nego meni, trebalo postaviti vlastima u Banjaluci, ali nisam. Tako, bez određenog odgovora rekao sam da se toj deblokadi treba nadati i vjerovati da će oni koji taj put opstruiraju u skorije vrijeme promijeniti stav.

Zvaničnici Republike Srpske nekada su htjeli u NATO bez pogovora, ali je zaokret napravljen u posljednjih nekoliko godina. Sada establišment RS sve ranije odluke negira, premda je svjestan da Godišnji nacionalni program automatski ne znači članstvo već napredak u saradnji. A tu saradnju, čak i bolju od BiH sa NATO savezom ima Srbija, na koju se manji bh. entitet naslanja. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva)

1 komentar

  1. OSBiH jesu napredak, ali je Vojska Federacije u taj projekat usla 100 posto, a tzv vrs sa zadskom i zadatkom da srusi borbenu gotovost koji je izgradjen u VF BiH. Proces unistavanja OSBiH i kapaciteta za odbranu se urusavaju sustavno i nazalost, vlasti u SA nista ne cine da to promjene. KAdrovi bivse vrs su tu da razvaljuju OSBiH, a oni koji su za BiH u OSBiH su nemocni, zbog slabosti i potkupljivosti policy-makera u SA.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here