Pisalo se i čitalo nekad/Vesna Lukić: Načelnik Jasmin Imamović već 19 godina nezakonito živi u mom stanu!

1
1066

retrovizor2Tuzlanka Vesna Lukić (52), s mužem Draganom i tri sina trenutno nastanjena u Holandiji, inače, kćerka predratne predsjednice tuzlanskog SUBNOR-a Ninele Markudov, već 15 godina ganja pravdu pokušavajući vratiti u posjed stan u Tuzli u kojem, kako kaže, od 1993. godine nezakonito živi Jasmin Imamović, aktuelni načelnik općine Tuzla.
Ona pri tome navodi kako je, nakon višegodišnjeg potucanja po hodnicima općinskih službi i sudova, očigledna žrtva korumpiranog domaćeg sudstva i političkih igara iza kojih stoji osoba koja se u svakodnevnom životu hvali kako je legalista i da mu je sprovođenje zakonitosti u radu prava svetinja.

„Da je zaista legalista, onda bi Imamović u procesu mog dokazivanja prava na stan na trećem spratu broj 7, u Titovoj ulici broj 199 u Tuzli, u zgradi na Brčanskoj Malti, veličine 100 kvadratnih metara, uvažio brojne dokumente koje sam podnijela, kao i presudu Kantonalnog suda Tuzla u moju korist. Međutim, ne samo da ih ignoriše, nego sve čini da pogazi moja osnovna ljudska prava i nezakonito, i nastavi skoro punih 20 godina, živjeti u mom stanu. Na žalost, u tome mu je svesrdno pomogao njegov intimus, Goran Salihović, sadašnji predsjednik Općinskog suda u Sarajevu“, kažu Vesna i Dragan Lukić, s kojima smo ovih dana razgovarali tokom njihove kratke posjete rodbini i prijateljima u Tuzli i Lukavcu.

IMAMOVIĆ DOŠAO S NAORUŽANIM VOJNICIMA

Prezentirali su brojne dokumente, isječke iz novina, sudske presude, rješenja nadležnih općinskih organa, kao i naloge predstavnika OSCE u Tuzli da joj se vrati stan koji je njena majka dobila od Općine. Ali, ništa nije pilo vode i na kraju je predmet završio u Strasbourgu, gdje u moru drugih i sličnih, čeka na presudu.
Sve je, pričaju Vesna i Dragan Lukić, počelo 1993. godine, kada je Jasmin Imamović, tada sekretar Općine, došao u stan Vesnine sestre, Biljane Baraković, supruge uglednog tuzlanskog kardiologa Fahira Barakovića. Ušao je u pratnji tri naoružana vojnika i naredio je da se u roku tri dana isprazni stan u Titovoj 199.

„U tom stanu 26. septembra 1991. godine, rodio se moj prvi sin Nenad. U Hrvatskoj je već počeo rat, a ratni oblaci već su se nadvijali nad Bosnom. Moj suprug i ja, igrom slučaja, vjenčali smo se u Lukavcu, gdje je on stanovao kod roditelja. Bili smo mladi, neopterećeni bilo čime, uvjereni da živimo u normalnom svijetu i upravnoj državi. Bilo nam je potpuno svejedno gdje ćemo se vjenčati. U Lukavcu je Dragan imao pržionicu kafe i od toga smo kasnije živjeli“, uvodni je dio nevesele priče supružnika Lukić, koja će se izroditi u pravu dramu.

Trinaestog maja 1992. godine, dok su obilazili klijente za prodaju kafe, sreli su prijatelja koji je rekao da se u BiH, pa i u Tuzli zakuhava, i da bi bilo dobro barem žene i djecu negdje privremeno skloniti i zaštititi.
S obzirom da je Vesna već nosila drugo dijete, spakovali su najosnovnije stvari i 13. maja 1992. godine otputovali su kod kumova u Suboticu.

„Namjera je bila da ja ostanem tamo dok ne prođe frka, a da se Dragan vrati. Međutim, u Tuzli je rat počeo 15. maja, baš ispred zgrade u kojoj smo stanovali. Bili smo očajni i nemoćni. Da stvar bude gora, moja mama je prilikom granatiranja dobila izliv krvi u mozak i smještena je u bolnicu“, priča Vesna Lukić.

Njena majka, Ninela Markudov, pala je u komu 28. juna i nije se oporavila. Umrla je 10. jula 1992. godine. U stanu je ostala njena majka, Vesnina baka, koju su smjestili kod ujaka. U međuvremenu se iz izbjeglištva u Makedoniji vratila njena sestra Biljana, koja je u stan, da ne bi bio prazan, smjestila neke poznanike-beskućnike.
„U svojoj tuzi nisam ni razmišljala da već postoje ptice grabljivice koje su bacile oko na naš stan. Sestra me je obavijestila da je Jasmin Imamović, u pratnji naoružanih lica, naredio da se odmah isprazni majčin stan, jer će u protivnom stvari iz njega biti izbačene na ulicu. Biljana je pod prijetnjom granata, grozničavo, plačući, stvari iz stana iznosila, nastojeći da sačuva najvrijednije. Moj zet, Fahir, liječnik, govorio je: Nemoj Jasmine to raditi, moja svastika to nije zaslužila, vratit će se, sada je sve blokirano, ali on nije htio ni da čuje“, navodi Vesna Lukić.

U ime njene porodice, Biljana Baraković je, kao opunomoćenik, uložila žalbu Općini Tuzla, ali je odbijena. Tadašnjem načelniku Selimu Bešlagiću najvjerovatnije je upravo Imamović poturio na potpis rješenje prema kojem Vesna Lukić nema pravo na majčin stan, jer ga je u avgustu 1991. godine napustila i otišla u Suboticu.

Kako je to moguće, kada se mjesec dana poslije u tom stanu rodio Nenad Lukić, danas 21-godišnji mladić, student u Holandiji, o čemu posotoji validan dokument!?

Ovo rješenje je bilo prva laž u nizu drugih i prevara, koje će uslijediti narednih godina. U međuvremenu, Vesna i Dragan Lukić, sa sinovima, 25. oktobra 1994. godine, kao izbjeglice, nastavili su život u Holandiji. Namjeravali su se vratiti u BiH, ali više nisu imali gdje.

SISTEM PROTIV POJEDINCA

Kada se završio rat, a počela primjena Daytonskom sporazuma, te Zakona o vraćanju stanova prijašnjim vlasnicima, Lukiću su službeno podnijeli zahtjev za povrat.

„Odmah sam odbijena s banalnim obrazloženjem da žene udajom žive u muževljevoj porodici! Pri tome su naveli i da sam u vjenčanom listu navela adresu stana u Lukavcu, gdje ću živjeti. Smiješno, i jedno i drugo. Na vjenčanju se jedino izjavljuje o prihvatanju bračnog druga, a niko te ne pita, niti je to bitno gdje ćeš živjeti. Da sam se udala u Las Vegasu, da li bi to značilo da ću tamo živjeti“?

Podnošenjem zahtjeva za povrat stana, Lukići su započeli i bespoštednu i neravnopravnu borbu za zaštitu osnovnih ljudskih prava, nesvjesni kakav korumpiran sistem imaju protiv sebe. Jasmin Imamović je upregnuo svu silu ljudi i osoba iz okruženja kako bi Lukićima osporio pravo na povrat stan. U isto vrijeme je, 14. aprila 1999. godine, a da bi bio siguran da neće izvisiti, podnio zahtjev za povrat svog prijašnjeg stana u Ul. Goste Lazarević 174, broj 16, u Tuzli.

U to vrijeme, u općini Tuzla mjesečno je deložirano po 150 osoba koje su na razne načine uselile u tuđe stanove. Objavljivani su spiskovi onih koje će, uz asistenciju policije, općinski službenici deložirati. Bilo je i poznatih osoba, ali ne i Jasmina Imamovića, jer je februara 2001. godine već postao načelnik i, logično, njegovi službenici nisu smjeli pipnuti „legalistu“, inače oholog, sujetnog i osvetoljubivog šefa.

Njegov opstanak u tuđem stanu nije pokolebao ni nalog Višeg službenika za ljudska prava OSCE Davida Daiaz Jogeixa, koji je tadašnjem šefu Službe za stambeno-komunalne poslove, Amiru Omerćehajiću, danas advokatu, uputio pismo u kojem navodi:

„Sukladno našem dogovoru, a provjerom informacija u MUP ustanovljeno je da je Lukić (Markudov) Stojana Vesna imala prijavljenu adresu prebivališta na dan 31.4.1991. u Ulici M. Tita 199, ulaz 1, kao član porodičnog domaćinstva. Lukić Vesna je podnijela zahtjev za povrat stana nadležnoj službi 27.7.1998. godine, a niti nakon održane usmene rasprave 3.11.1998. nije riješeno po zahtjevu. U tom smislu, imajući u vidu preporuke privremene Izborne Komisije molim vas da donesete rješenje po zahtjevu imenovane stranke. Primite izraze mog osobitog poštovanja!“

Da je Vesna Markudov Lukić bila član porodičnog domaćinstva potvrđeno je i drugim dokumentima: ličnom kartom na njeno ime, rodnim listom njenog sina Nenada (dobijen od Općine Tuzla!), izjavama nekolicine najbližih susjeda, te na kraju presudom Kantonalnog suda Tuzla, koji je uvažio tužbu Vesne Lukić i zbog niza propusta organa uprave predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

Naime, Kantonalni sud je, među ostalim, utvrdio da su u procesu dokazivanja prava, nadležni u Općini Tuzla svjedoke saslušavali zajedno, umjesto odvojeno, i bez prisustva Vesne Lukić, što je nedopustivo. Kada se još vidi popis osoba, određenih da u Općini vode predmet „Lukić“, jasno je da se ništa drugo osim odbijenice nije moglo očekivati. Na tom popisu su sve osobe koje su bile, a neke su još uvijek, potčinjene načelniku Jasminu Imamoviću i nije se ni moglo očekivati da će ići protiv šefa. Naprotiv, sve je rađeno da se Vesna Lukić odbije, što je urađeno dva puta. Prvi put uz potpis već spomenutog Amira Omerćehajića, a drugi put njegovog nasljednika do danas, Faruka Miše Ajaza.

BOLJE BITI PIJAN, ALI ČITAV

Šta se sve radilo, najbolje pokazuje slijedeći primjer. Vesna Lukić je od predsjednika Kućnog savjeta u ulazu zgrade Titova 199, Šukrije Iljazovića, dobila potpisanu izjavu da je član kućnog domaćinstva. Međutim, općinski organ je uspio ubijediti Iljazovića da promijeni iskaz, te je on, da se ne bi zamjerio ssusjedu, Jasminu Imamoviću, nakon toga dao slijedeću izjavu:

„Ako me pozivate u vezi sa papirom koji sam potpisao Lukić Vesni, o tome zajedno sa svojom suprugom izjavljujem da sam toga dana, potpisao neki papir, a bio sam pijan, pa se ja lično i ne sjećam šta sam tada potpisao. Ovim ponovo naglašavam i izjavljujem pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću, svjestan i potpuno trijezan, da sam navedeni unaprijed napisani tekst na papiru potpisao nesvjesno, izvinjavam se, pijan, i da sada izjavljujem da se navedeni dopis ne treba uzeti kao vjerodostojan“.!?
No, ključnu ulogu u tome da uzurpator Imamović ostane u tuđem stanu, odigrao je njegov prijatelj i dužnik, Goran Salihović, u vrijeme sporenja predsjednik Općinskog suda za prekršaje u Tuzli, a danas predsjednik Općinskog suda u Sarajevu.

Salihović potiče iz okoline Lukavca. On je, kažu Lukić, doslovce u gradu vrbovao ljude koji će lažno posvjedočiti da je Vesna s mužem Draganom živjela kod njegovih roditelja u Lukavcu. Pronašli su i svjedoke u Tuzli, koji će „svjedočiti“ da Vesna sa sedmomjesečnim sinom, nije živjela kod majke Ninele u Tuzli.

„Salihović je za svjedoke osigurao tri osobe, od kojih za dvije, Vuka Cerića i Ivana Toplaka, slobodno možemo reći da su alkoholičari i osobe sumnjivog morala. Istina, Cerić je kategorički tvrdio da smo živjeli u Lukavcu, dok je Toplak izjavio samo da nas je tamo viđao. Isto je i sa tuzlanskim svjedocima, Kemalom Sefulovićem i Sakibom Midžićem, za koje svi znaju da su pijanice i ljudi koji će za marku uraditi šta god želite“, kaže Dragan Lukić.

S druge strane, svjesno su ignorisane izjave svjedoka koje je navela Vesna Lukić, među kojima je i Alija Šehić, susjed s kojim su se, kaže Vesna, vidjali na terasama.

„S obzirom na tanke zidove stana, čuli smo se uvijek kada bismo prali zube“, prisjeća se Vesna Lukić, uz napomenu da joj je Šehić pričao o golgoti koju je doživljavao zato što je svjedočio u njenu korist. Na sudu je plakao.

Elem, naštimani svjedoci, poput pijanca Iljazovića, svjedočili su u korist Imamovića, i ti dokazi, među ostalima, bili su krucijalni za odbijanje zahtjeva Vesne Lukić. Dva puta je nadležni organ Općine odbio njen zahtjev, gotovo s istim obrazloženjem, ignorišući presudu Kantonalnog suda, podnesene službene dokumente i nalog oficira OSCE-a.

Već umorna Vesna Lukić u Tuzli nije mogla pronaći advokata koji bi je zastupao. Jedni su angažman odbili bez obrazloženja, dok su drugi otvoreno naveli da se ne žele zamjeriti načelniku Imamoviću. Zbog toga su Lukići angažovali advokata iz Šamca, Boru Pisarevića, ali njega u Općini Tuzla nisu htjeli primiti ni na razgovor.
Sa svim naštimanim „dokazima“, a uz svesrdnu podršku iz sjene, Lukići su odbijenicu dobili i od Vrhovnog suda FBiH. Sumnjaju da je i tu umiješao prste Goran salihović. Njegov i odnos Jasmina Imamovića „pečatiran“ je zahvalnošću ambicioznog sudije zbog trosobnog stana koji je dobio od Općine Tuzla nakon rata, kupljenog za oko 140.000 maraka. Taj stan, odnosno, općinska odluka o njegovoj kupovini, bila je predmet krivične prijave koju je podnijela Finansijska policija. Predmet, međutim, nikada nije procesuiran zahvaljujući Salihovićevom prijatelju, Izi Tankiću, u ono vrijeme glavnom kantonalnom tužiocu u Tuzli.

„Na kraju snaga, ostalo nam je jedino da se za pomoć obratimo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, što smo i učinili u decembru 1999. godine. Prihvatili su našu žalbu, poslali su nam brdo dokumenata koje smo morali potpisati i obavijestili su nas da čekamo kada će predmet doći na red“, kažu Vesna i Dragan Lukić.

Ne sumnjaju da će presuda biti u njihovu korist. Tada se namjeravaju vratiti u Tuzlu i ovdje živjeti. Međutim, slijedom primjera u „slučaju Sejdić – Finci“, nisu uvjereni da će u posjed stana doći bez novih poteškoća. Kažu, ako Jasmin Imamović ostane načelnik Tuzle, izgledi da se vrate u stan u Titovoj 199 i sinu Nenadu pokažu gdje se rodio, bit će popločane novim trnjem. Ali, ni tada neće odustati.

„Želim da mi se vrati ono što pripada meni mojoj porodici. Neka pravda barem bude na starni moga sina koji je u tom stanu počeo svoj život“, završava Vesna Lukić priču o svojoj životnoj drami i ljudskoj pokvarenosti. (BH Dani, 4. oktobar 2012. godine)

1 komentar

  1. Pisalo se i čitalo nekad/Vesna Lukić: Načelnik Jasmin Imamović već 19 godina nezakonito živi u mom stanu!

    Yebo ga Islamovac Gornji, neka se staljin anamo vrati.

    Imal staljin djecu, mislil kad o njima, kako spava, nesorta….nicija nije do zore……fuj

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here