Patuljci iz Zaboravljene Zemlje

Negdje postoji Zaboravljena Zemlja, ne znamo gdje je. Naći je niko neće. I u njoj Grad, Ne Znamo Mu Ime. U tom Gradu svi patuljci se oduvijek poznaju i znaju sve jedni o drugima. Pa i više od toga: ono što je bilo i ono što će biti. I nikad im nije dosadno, te stvaraju gotovo svakog dana nove igre, igrice i vesele razbibrige. Njihova svrha je cilj samima sebi. Igre radi.

Ove hefte došao je, neznano zbog čega i odakle, na red mobing-ćora-baka. Igra, kao i uvijek, planirano započinje u odajama „Prvog u patuljaka“, tzv. Velikog patuljka, pritiskivanjem čarobnog dugmeta i prizivanjem urnebesne zabave upotrebom jeftinog alata primitivizma zla krkanskog mobinga, koji je pretvoren u organizirane, personalno ciljane kampanje šikaniranja i ponižavanja odabrane grupe ona-patuljaka. To su one, patuljice koje „ne slušaju“ kako treba zapjenjenog “Prvog u patuljaka” i samozvanog Velikog patuljka, bonapartistu-Pater Familiasa ove hefte. A, ne žele ni da prebrzo i nezakonito „šarnu“ sopstvenu papirnatu kriminogenu potencijalnu kliničku uputnicu prema obećanim blagodatima hipotetične bajkovite „ćuze“. Igre radi.

Sudeći prema „(ne)pouzdanim“ patuljastim izvorima, šaman-odaja Kolegija “Prvog u patuljaka”, ingenioznom inscenacijom dotičnog, pretvorena je u svojevrsnu privatno-diskrecijsku i visoko umjetničku verbalnu torturnicu prisutnih, dernjavu, prijetnje, hiperpatrijarhalno siledžijsko lupanje šakom o sto u nedostatku argumenta etc. Sve u svemu, odabrana i dogovorena operetna fabula „poštenje, iskustvo, znanje“ daje svoje (ne)očekivane rezultate spram patuljica. One to vole. Sadomazohistički. Jako.

Ipak, čini se po svemu da bi se iza zavidnog svjetonazora „Prvog u patuljaka”, tj. ordinirajućeg Velikog patuljka i njegove cinično široko nasmiješene, lafo-skrušene bogomoljačke face ober-patuljka, šeme „pozdrav-čaršijo-na-sve-četir’-strane“, mogla kriti i stvarna osobnost najobičnijeg oholog i bezdušnog karijeriste trećerazredne patuljaste klase i provincijalnog mobing-majstora. Opasnih namjera, nesumnjivo. Igre radi.

Aktivacija ovom igrom sjenki, enormnog patopatrijarhalnog „cvjetanje mobinga“ nad raspoređenim patuljcima u odajama “Prvog u patuljaka”, (ne)sretno je nakalemljeno na apsolutno dominirajući kadrovski patulj-matrijarhat: trinaest je ona-patuljica, od ukupno petnaest raspoloživih sjedalica. Dakle, bilo bi dobro da je sve samo kafanski trač: u tome je ta „tajna“ uspješnosti siledžijske narativne i druge „sjedničarske“ osionosti ordinirajućeg “Prvog u patuljaka”. I praksa patopsihološke mizoginije spram patuljica i fikcija arhaičnog beskrajnog prirodnog prava „kućnog patrijarhalnog autoriteta“ Velikog patuljka-Samozvanca. Da nije to tako ili slično, možda bi već odavno  legendarna simbolička čistačica došla na lice mjesta da nečije „pomete zube“. Iliti najnoviju preskupu, taze protezu. Onu funkcionersku Velikog patuljka.

Ali, za sada, sve nesretno navedeno „za demoliranje“ je  „intacta“. Doduše, samo da se nesretnim sticajem okolnosti, i pretpostavljenim ogavnim dogovornim patuljak-mobingom, koja ponižena i povrijeđena ona-patuljica u suzama, ne požali mužu patuljku. Pomahmurnom. Svom. A, patuljci-muževi, takvi su, kakvi su: nepredvidljivi, hoće objašnjavati i neverbalno rukama i nogama. Može biti ponekad i prekasno dok im producent bolje ne pojasni pacifistički, nenasilni libreto činjenja. Nikad kod nas spojiti dva dobra, pa i na fantomskim “daskama koje život (ne) znače”.

U stvari, odnos predominantne većine domaćih dotupavih veliko-patuljastih vlastodržaca raznoraznih izvedbi i formi spram svojih formalno podređenih je na razini primitivno patrijarhalnog poimanje dopuštene čudovišne amoralnosti moći i „vlasti nad polurobovskom  imovinom života patuljaka“, gotovo kao i onom stočnom. Naš odavno praktično primijenjeni politički sistem apsolutnog korupcionaštva i mafijaških odnosa moći u raspodjeli vlasti, omogućio je da se patuljci-činovnici, a i drugi materijalno egzistencijalni ovisnici o etabliranoj birokraciji, indirektno postizborno ustupaju i prodaju kao i svaka druga roba „u vremenski ograničeno ropstvo“. Sve što se radi i stiče to je za „novog gospodara“ i egoistični superego novokomponiranog Velikog patuljka.

Danas je dominacija nasilja nad ona-patuljicama važan dio monstruoznog društvenog perverznog mehanizma njihovog patrijarhalnog ponižavanja i demolirajuće bezuslovne rodne podređenosti.

Naravno da nije jednostavno, ne izuzimajući ni on-patuljke, izvan psihoanalize univerzalne frojdovske nedorečenosti, barem ne pokušati razumijevati „tišinu patuljica svjedokinja“ zlonamjernog sistematskog ponižavanja njihovih „sapatnica“. Valjda, „učestvovanje u kolektivnom sociopatskom mentalitetu omogućava članovima zajednice da usmjere sociopatske tendencije izvan zajednice i da održe visoki stupanj unutarnje društvenosti svih patuljaka“. Naizgled. Dok i sami ne dođu na red, kao i svi kolaboracionistički „tihi patuljak-susjedi“. Postojanje svijesti o tome, očito nije samo po sebi dovoljno.

Potencijalno ozbiljno nagoviješteno „cvjetanje zla“ džehenemskog nasilničkog, posebno onog mizoginijskog, mobinga po hodnicima i odajama “Prvog u patuljaka” u gradu, ne znamo mu ime, nije dio ničijeg privremeno povjerenog mandata: ni svjetovnog, a još manje onog duhovnog. Haman, izuzev samo za Velike patuljke tzv. bogove-samozvance.

I, tu se pale svjetla na pozorišnoj bini sveukupnosti naših patuljastih života i uz gromoglasan aplauz prisutnih, predstava se smatra završenom. Privremeno. Samo do nekog novog početka ničega: ipak, patuljci u Zaboravljenoj Zemlji i u Gradu Koji Nema Ime, čekaju. (Piše: Derviš ČIČKO)
——————————-
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)