Na rubu političke pameti: Da li smo još tu?

0
430

Ako je, suštinski još uvijek neiživljeni, “antisemitizam socijalizam za budale”, onda nema baš puno protuargumenata da dugovječno vladajući domaći nacionalizmi ne budu obećani svijet ostvarene slobode za zloupotrijebljene velebudale sa sopstvenim podmlatkom, filistarskim pobočnicima, (ne)principijelnim sljedbenicima, do latentnih i još neostvarenih “pravovjernih” klerofašista. Taj imaginarij carstva troetničkog autodestruktivnog demosa-velebudala u praktičnom političkom životu kod nas ostvaren je putem efikasne ilegalne konstitucije partitokratskog neofeudalnog vlasništva “legitimnih predstavnika” nad “konstitutivnim narodima” i ustavnom ignorancijom cijele palete svih “ostalih” kao “nedodirljive” političke kopiladi. Njihova apsolutna dominacija u postratnoj epohi propadanja BiH kao društva, svakako je poseban sociopatološki fenomen naslonjen na političko zlorabljenje ratnih trauma stradalništva, straha i uspostavljenog međuetničkog nepovjerenja.

U takvom okoštalom neurotičnom političkom provizoriju svi drugi ili drugačiji politički projekti, primarno tzv. građanski, nepodijeljeno se smatraju nepoželjnom, manjom ili većom, prijetnjom zabetoniranom stanju odnosa, ovisno o njihovoj organiziranosti i iskrenoj (ne)spremnosti da se zajednički valjaju u već etabliranom političkom svinjcu “nenapadanja” i korupcionaške postizborne koalicijske kolaboracije. Primamljivost ozbiljnih ličnih materijalnih privilegija i trgovina političkim uticajem uvijek su do sada glatko progutali sva lijepa predizborna obećanja, kvazimoralne personalne vertikale i ideološke cinične idiotizme “brige za narod”.

Kada se izađe iz prilično salonski komotne sfere larpurlarističkog (umjetnost radi umjetnosti) “tumačenja svijeta”  na vjetrometinu prisutne predizborne kakofonije, čini se kao da je vladalačko nacionalistički klaster upravo za sebe slavodobitnički nanijetio i dobio dominantnu glavninu opozicije po sopstvenoj želji. Uglavnom razjedinjenu, posvađanu samu sa sobom, avanturički nepredvidljivu, voluntaristički nadobudnu i oholu u svojoj bezidejnosti opterećenoj zastrašujućim noćnim morama ostanka bez jedinog izuzetno dobro plaćenog posla kod nas koji, u stvari, ne treba raditi: političarskog. Razina prisutnog političkog konformističkog egoizma teško da bi mogla rezultirati onim bez čega ćemo ostati definitivno zaglavljeni u sadašnjoj niši ekonomske propasti i demografske “bijele kuge”: sveobuhvatne radikalne društvene promjene “revolucionarnog” intenziteta.

Naravno, takvu vrstu promjena “odmah i sada”, bez kojih će se BiH, relativno brzo i puzajuće-formalno, raspasti i podijeliti u tri zasebne (para)državice sa šačicom gerijatrijskog preostalog stanovništva i grupom superbogataša, može učiniti vrlo rizična i nepredvidljiva “ulična direktna demokracija” iliti “motka”, kako se to kolokvijalno pojednostavljuje. Taj scenarij je sasvim moguć, ostvarljiv i ne može se niti pretpostaviti banalnost šeme njegovog destruktivnog “okidača”.

Poželjna, druga varijanta, svakako je vezana za politički univerzum slavodobitno programiranog prograđanskog “porođaja” glasačkih kutija nadolazećeg oktobra i dominantno preuzimanje političke odgovornosti parlamentarne i izvršne vlasti od strane nekih novih, drugačijih, beskrajno hrabrih i mudrih ljudi za koje smo na trenutak, dug više od dva desetljeća, pomislili da i ne postoje.
Naravno da postoje. To smo svi mi: sasvim obični ljudi u poganim vremenima.
Pokrenućemo se sada ili više za to neće biti potrebe: nećemo biti tu.
Od sada pa do vječnosti.
2018. Derviš Čičko

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here