Mijo Franković: Spomenici govore

0
233

U ovom nesretnom vremenu punom svakodnevnih podjela, posebnosti ili partikulturalizmi u svim oblastima života postaju način života. Univerzalne vrijednosti posebno one iz kulturne i duhovne sfere postaju zaboravljene i depriminirano nezaštićene. Jedino ako imaju u svome atributivnom prefiksu elemente etnonacionalnosti ili religijskih obilježja imaju sigurnu šansu da će opstati i nastaviti svijetli put duhovne reminiscencije u svojoj bogatoj vremenskoj određenosti. Sve ostale univerzume, nepokretne, privredne, kulturne, istorijske, poslovne, u borbi za neponovljivi i najskupocjeniji resurs prostor, suvremeni vandali različitih boja i opredjeljenja zaštićeni beskrupuloznim političkim božanstvima i zakonima kapitala ili zakonima jačega, svakodnevno atakiraju na njih radi prostora, zbog čega te spomeničke vrijednosti postaju žrtvama rušenja. Ali to nisu obične žrtve materijalnih pokazatelja. To su nenadoknadivi gubici izraženi parametrima kulturnih pojava.

Spektakularan primjer za tu uporedbu pruža nam primjer restauriranog kapitela na Slanoj Banji. Atraktivan prizor dijela područja spomeničko prirodnog krajolika Tuzle, snažnog simboličkog izraza u ovom samostojećem kapitelu bez stupa i bez svoje izvorne misije koju je baštinio od kasnoantičkih kapitela BiH da nosi ili podupire gredu ili lučnu konstrukciju. On je višedimenzionalni pikturalni artefakt one embrionske Tuzle. Upravo zato što na svom četverostranom oplošju vrhunskom jakošću likovne sugestivnosti daje prizore „Knjige početka Tuzle“ ili realne prizore neminovnog usuda povezanosti čovjeka sa prirodom i njezinim resursima. Za mene to je umjetnička objektivizacija općeg ili enciklopedijskog tumačenja riječi „kultura“. Na skromno reduciranim trapezastim površinama kameno zrnastom masom, blago nagnutim prema zemlji kao i njegovi tematski akteri, pruža nam jasno i razumljivo iščitavanje riječi „kultura“: obrađivanje, njegovanje, gajenje. Sve je to u cilju zadovoljenja njegovih (ljudskih) društvenih i reproduktivnih potreba u čijem lancu neminovno nastaju i razvijaju se i njegove duhovne poptrebe.

Kapitel je ogled u prirodi koji snažnom virtualnošću na granici umjetničke instalacije, više od simboličke predstave demonstrira trnsformaciju materijalnog u kulturnu pojavnost. Drugim riječima pretvaranje materijalnog u inmaterijalno ili pretvaranje prolaznosti u vremenski limes.

To je primjer i poruka za sva vremena da srušeni objekti naslijeđa u Tuzli i u drugim mjestima BiH nisu nikakve materijalne nego kulturne pojave koje su u načelu nemjerljive i neprocjenjive. Imaju u sebi nečega mističnog, duhovnog jer su svjedoci vremena, dokumenti načina života, nosioci kolektivnog pamćenja zavičajne i nacionalne istorije, stilskih obilježja bez kojih će prostorna misao budućih pokoljenja biti neprepoznatljiva, siva i siromašna (koristiti će tuđe baštinske vrijednosti).

Ovim je temeljna struktura identitetske piramide BiH trajno oštećena. Ta oštećenja ne mogu se vratiti niti procijeniti u smislu moguće restauracije. Otišla su u nepovrat u jedan veliki okean koji se zove okean ljudskog neznanja, ljudske pasivnosti, ljudske sebičnosti, ljudskog duhovnog sljepila i siromaštva kao posljedica materijalizma, konzumerizma i sladunjavih hedonističkih seansi. To je opasan put duhovnog siromaštva i put tame opasniji od svih ratova.

Naslijeđe je neprekinuta nit u ljudskom trajanju i treba ga prepoznavati često puta i kao znakove i poruke vremena. Hoćeli akteri našeg doba okrenuti mačeve od spomenika koji govore; neka ih puste da ostanu u svojoj kulturnoj pojavnosti ruinirano i siromašno iščitavani kao i u najvećem dijelu istorijskog razvoja BiH. Kao što je neistražena i nepoznata tajna koja se čovjekom zove tako su isto neistraženi i svi predjeli njegove borbe za opstanak.

Država BiH prenijela je sve ustanove kulture i legislativu po kojoj su na temelju „lex specialis“ nastavili ili trebali da nastave uzvišenu zadaću u odbrani kulturoloških prostora, volumena, trodimenzionalnih, dvodimenzionalnih, duhovno fluidnih pojava, ali zaključak je suviše jednostavan, epski „svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše“. Misleći, dakle normalan čovjek se pita, odakle ta javna ravnodušnost od strane desetina univerziteta, hiljada univerzitetskih profesora i drugih akademskih građana BiH pred kataklizmom nestajanja našeg identiteta na račun reminiscentno arhaičnih bazarčića na granici kičerajskog prirmitivizma u kojima budžetski uhljebi iz raznih agencija, zavoda, instituta, komisija, povjerenstava, odbora i pripadnika brojnih ešalona anal aplauderskih poslušnika političkog džiberizma, zadovoljavaju svoje kvazi konzumerističke nagone.

Cijenu potrage izgubljenog identiteta platiti će budući naraštaji čiji opstanak na nemirnom političkom zemljovidu svijeta će biti težak bez odgovora na temeljno kulturno-antropološko pitanje, što znači biti čovjek koji ne uništava svoje naslijeđe, svoju svetinju koja mu pali iskre domoljublja i zavičajnosti i uči ga najvećoj istini našeg postojanja, da su svi ljudi braća iz zajedničkog iskona. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here