Mijo Franković: Posljednja odbrana Barutane

0
387
Piše: Mijo FRANKOVIĆ

Pokretanje peticije za spas raritetnog spomenika kulture „Barutana“ iz Osmanskog perioda na lokalitetu Trnovac, u sastavu Memorijalnog kompleksa „Slana Banja“ u Tuzli, za mene je jedan od znakova vremena. Dakle, prevazilazi kulturološku gradaciju koja je uglavnom komercijalizirana i redovito politički tendeciozna. O nacio religizionističkoj ostrašćenosti kulturnih projekata ne treba ni govorirti, jer su nasilni, isključivi i destruktivni.

Iskazani poriv učenika Građevinske škole u Tuzli da upriliče organiziranje ove peticije govori o nečemu lijepom što bi se moglo nazvati temeljnom duhovnom supstancijom svakog čovjeka koja je u njega udahnuta u mističnom vremenskom iskonu njegova stvaranja. To je duboko ukorijenjeni etičko-estetski fluid u duhovnim labirintima čovjeka u strukturi izražaja pobune i otpora u obrani njegova životnog prostora i zavičaja oplemenjenog produktima kulture njegovih predaka. Bez ovoga dragulja simbiotski uronjenog u matricu otvorenog Vječnog Univerzuma prirode nikakve svjetovne činjenice novca i moći ne mogu ga spojiti sa onim što se zove – zavičaj.

Kulturno dobro vojne i obranbene kulture „Barutana“ je opredmećeni prostorni simbol kulture koji je nastao iz tog etičko-estetskog fenomena. Dakle, dio je nacionalnog i kulturno graditeljskog identiteta Tuzle i BiH. On upotpunjuje cjeloviti višeslojni povijesni milje nacionalno-kulturnog identiteta BiH jedinstvenog na svekolikom njezinom prostoru.

Radi malog broja očuvanosti objekata ovakve vrste, a posebno u smislu njezine povijesne uloge zaslužuje najviši stupanj zakonske i druge zaštite. Sagrađena u 17. stoljeću služila je kao vojna utvrda na strateški povoljnoj lokaciji. Austrougarska je koristi kao depo za barut. U više navrata iz nje je pružan otpor vojnim osvajačima, a posljednji je bio 1878. godine kada je pružan otpor jedinicama generala Caparija prilikom zauzeća Tuzle.

Od memorijalnih sadržaja iz više perioda, stiliziranih biliga, umjetničkih kiparskih ostvarenja, tehnološke kulture, sepulkralne kulture pa do sakralne kulture, povijesni usud je odredio svoje lokalitete baš na ovom mjestu nekom nejasnom sudbinskom disperzijom.

Govorirti o Barutani, ujedno po profesionalnoj inklinaciji moram spomenuti Katoličku crkvu koja se nalazila neposredno u blizini Barutane (između Slane Banje i Aleje slobode) podignuta 1873. godine, te po svojoj suštinskoj ili vremenskoj određenosti predstavlja najstariji kulturno povijesni sadržaj Memorijalnog kompleksa „Slana Banja – Trnovac“, ili spomenićkog rodočelnika ovoga prostora. Za nju je vezan i poznati kulturološki fenomen tonjenja koji je prvi puta evidentiran na objektu ove crkve 1891. godine, a o čemu izvještava časopis „Vrhbosna“ od 15. decembra iste godine, nakon čega je crkva ubrzo napuštena. Ovakve kulturne značajke prevashodno se obilježavaju nekom vrstom spomen prostornog obilježja, kao na primjer spomen toranj ili sahat kula sa osnovnim podacima o objektu.

S obzirom na nezadovoljavajuće stanje očuvanosti i zaštite franjevačke kulturne baštine, zajedno sa Barutanom u ambijentalnom ansamblu trebalo bi izvršiti i ovaj zadatak. Iz zahvalnosti prema Franjevačkom redu Bosne Srebrne. Iz duga zahvalnosti njihovom domoljublju prema Bosni kroz sve političke ustroje ne gledajući pri tom na cijenu kojom su to plaćali. Oltar bosanskog domoljublja bosanskih fratara često je bio blasfemično izjednačen sa žrtvenikom koncepta njihove primarne misije, a u domoljubnoj ostrašćenosti često bi padali i u apokrifno nedefinisane prostore radi obrane Bosne i bosanstva. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here