Mijo Franković: Portretiranje Tuzle hrastom

0
295
Piše: Mijo FRANKOVIĆ

Povijesno faktografirati  Tuzlu u doba Neolita je u najmanju ruku fantazija, ali  vizualizirati Tuzlu od vremena hrastovih šumskih krajolika je negacija svake fantazije. To je prostorna realnost interpolirana mnogim soliternim i skupnim divovima, hrastovima ili dubovima višestoljetne određenosti koji do današnjeg dana prkose vremenu i njegovim olujama i stampedima na svekolikom tuzlanskom području.

Staništa prvih ljudskih zajednica na ovom području bila su staništa hrastovih šuma. Istih onih šuma hrasta koju univerzalno i danas zovemo „Slavonska šuma“. To je šuma lužnjaka koja svojom životnom vitalnošću i  okomitim središnjim dijelom svoga korijena ne može biti poražena čiji nevidljivi mehanizam samoodržanja ne posustaje sve dok ne dođe do potrebne podzemne vlage.

Kroničari šumarstva bilježe guste sastojine hrasta lužnjaka na prostorima Đindić mahale i  Trnovca. Relikti ovih šuma su u svojoj monumentalnoj formi prisutni i na cijelom podučju Tuzle i okoline, a posebno u Sprečkom Polju i na obalskim dijelovima jezera Modrac. Ekološke amplitude lužnjaka su bile i veoma šire sve  do dolinskih predjela Istočne i Centralne Bosne.

Hrast lužnjak na Ircu star više od 300 godina (Foto: Miro Petrović)

Prisustvo ove vrste drva obilježilo je i gotove sve kulturne vidove života na ovim prostorima. To su materijalna kultura oblikovanja i upotrebnih predmeta i  upotreba hrasta u duhovne, nematerijalne ili kultne svrhe, a odnosi se na kršćanske blagdane Božića.

Kamen i glina Tuzlanskog područja zasićene su oksigen strukturama, tako da objekti građeni od njih imaju kratak vijek trajanja. Prije stotinu godina počela je sa radom ciglana u Slavinovićima (1907) čija opeka se brzo raspadala. Ukratko rečeno Tuzla nema starijih objekata od čvrstih agregata. Od  „drvenog grada“ uoči dolaska Osmanlija pa sve do dolaska Austrijske uprave, gradnja objekata zasnivala se na drvu, odnosno hrastu. Najstarije tragove upotrebe hrasta imamo kod sakralnih objekata u formi temeljnih greda i drugih konstruktivnih  sklopova. Zanati koji su vezani za hrast su bili drvari, dunđeri i samardžije.

U vrijeme Austrije kod gradnje boljih i skupljih objekata koristila se  hrastovina lužnjaka za sve vidove nosivih dijelova konstrukcije, podne daščice i za vanjsku stolariju u dvostrukoj izvedbi sa nadsvjetlom za otvaranje na makaze za ventilaciju i sa masivnim metalnim okovima  tzv. „gašpar sistem“. U vrijeme Osmanskog perioda od hrasta su se pravile stupe za lan i konoplju, za voće, sinije, naćve, čekrci, kace, burad i kolski točkovi.

Razvojem industrije hrast se koristi za željezničke pragove i za jamsku podgradu, tzv. „jamčevina“.

Na  mnogim objektima iz Austrijskog perioda imamo  sačuvanu  pravu umjetnost zanatskog obrta u izradi glavnih ulaznih vrata i kapija. To su nerijetko prava umjetnička djela zanatskog obrta u plićem reljefu sa geometriziranim detaljima na podlozi umetnutih masivnih drvenih ploča ili filungi u bogato profilirane žljebaste ili trokutaste  okvire. Svi ovi  predmeti imaju visoku preliminarnu muzejsku vrijednost i morali bi biti sačuvani.

U još uvijek sačuvanim objektima iz navedenog perioda  hrastov kolorit  drvenog interijera pruža visoku estetsku razinu do granica emotivnog dinamizma u doživljavanju prostora. Teksturni patinirano difuzni odsjaj hrastovih godova stoljećima izaziva  razigrano maštovite lavirinte  umjetničkih duša za trajno simboliziranje života naših predaka i njihovu neugasivu vjeru u opstojnost  na  ovim prostorima. U tom smislenom pravcu  usmjeravam i formulaciju ovoga teksta za evidentiranje, obradu, vrijednovanje i trajnu zaštitu  jedino vidljive duše koju ima hrast – lužnjak. Gdje sve  čovjek ne može stići  stazom hrastova tuzlanskih.

Na kraju stigosmo u onostrani  Muzej Hrasta. Pred nama je fosilna vrsta iz Krede i Tercijera. Stabla divovskog izgleda pokrivena grubom naboranom korom,  u osnovi ispregrađena većim brojem  pregrada koje grade udubljenja. Krošnje puna čvorova, grane savijene na sve strane, većinom zmijolike forme, rese cilindrične, a plod jajast zaštićen kupolom između režnjevito ukrašenih listova.

Iza proizvodnje soli u Osmanskom periodu vidimo scene pepelarenja u hrastovim šumama Gojčina i ostatke kotlova prvih pepelara Miška i Fabijana. Tu je i  ružna scena masovne sječe hrasta u Austrougarskom periodu i izvoz u Francusku „francuske duge“ za bačve. Zastupljena je i duhovna dimenzija hrasta u mnogim kultnim radnjama od paganizma pa do pojave kršćanstva.

Vremenska ili sudbinska poruka ovdje nam jasno poručuje preko skupine hrastova na Slanoj Banji, izrazito dominantno, silno, orgastično ili životno-nagonski da su ostali slojevi kulturni simboli života opredmećeni ovdje samo posljedica prirodnog refleksa utisnutog trajno i neizbrisivo u njezina reprezenta živog  monumenta hrasta.

Koliko se čovjek osjeća malen i nemoćan uz njegovo sustolništvo, ali istovremeno i opušten  u mirnoći istine da smo dio višeg.

Hrastovi umiru kao i ljudi, poruka je a. d. 1983. Nekontrolisano izlijevanje slanice i umiranje skupine višestoljetnih hrastova na lok. „Oficirski park“. Po nama  neshvatljivom  zakonu života u enciklopediju mrtvih tom prigodom upisana je i skupina naših sugrađana. A mi slučajno živi ovim putokazom nastavljamo učiti smisao života kao integruma bezgraničnog prirodnog univerzuma do punog cilja spoznajnosti  koji se zove „zrno gorušice“. (Piše:Mijo FRANKOVIĆ)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here