Mijo Franković: Ognjeni konj serije 25-26

0
570
Piše: Mijo FRANKOVIĆ

Kultura saobraćaja stara je koliko i istorija čovjeka. Da bi se održao u životu on se morao kretati. Razvojem ljudske zajednice potrebe za kretanjem i prenošenjem predmeta su se stalno povećavale. Konstrukcijom točka datira i istorija putnih komunikacija. Najstariji očuvani putevi su oni iz Rimskog perioda širine kolovoza i do pet metara, sa podzidama, usjecima, zasjecima, nasipima i svim onim tehničkim elementima donjeg stroja puta kojeg imamo i danas u savremenoj niskogradnji. Najpoznatija je Rimska cesta ona iz Metkovića, preko Sarajevskog polja, Romanije pa do Podrinja.

Prvi oblici intezivnijeg transporta na Tuzlanskom području su animalne prirode, tovarni konji i zaprege koje su prenosile drva za potrebe dobijanja soli.

Posljednje decenije 19. stoljeća donijele su snažan razvoj saobraćajno-transportne kulture kao sastavnog dijela industrijalizacije i korišćenja mineralnih sirovina Tuzlanskog kraja.
Ovaj oblik tehničke i tehnološke kulture razvijao se uopredno u tri smjera i to kao prijenos riječi i teksta (pošta, telegraf i telefon), prijenos tereta (uskotračne željeznice) i veoma razvijena paleta sekundarnog ili internog transporta na industrijskim lokalitetima Tuzle, kao što su suha i vodena tocila, industrijske pruge, vertikalni transporti u formi dizala i elevatora, horizontalni transporti, kao vitlovi i žičare.

Poseban oblik rudarskog transporta koji izaziva sjetu i nostalgiju kod ljubitelja starina i bosanske pastorale je konjska vuča vagoneta na ranžirnim površinama ispred rudarskih jama. U istoriji rudarstva BiH autentično su zabilježene monografskim kazivanjima i umjetničkom slikom.

U svakom slučaju izgubljeni i nestali dijelovi i sklopovi saobraćajne kulture industrijske istorije Tuzle mogli su biti u davnom realnom Tehničkom muzeju Tuzle, koji je ustvari bio samo san ili imaginacija istinskih ljubitelja Tuzlanske zavičajnosti i njezine rijetke i jedinstvene industrijske prošlosti. Ali kulturofobi su uvijek bili jači. O tome svjedoči i rušenje jedinstvenog, neponovljivog kulturološkog repera saobraćajno-komunikacijske i umjetničko-oblikovne prostorne atrakcije – Austrijske pošte (Biblioteke).

I još jedan spomenik transportne kulture Tuzle dimnjak Špiritane zauvijek je nestao i ostavio u osamljenom ambijentu dimnjak Stare Solane, vitko i gordo postojan, šaljući na neki način mnogima nerazumljiv soliterski govor poruke o transportu fluidnih polutanata u beskrajna odlagališta vasionska.

Poslije svega izloženog o saobraćajnom naslijeđu Tuzle ostala je jedna pjesma, bolje rečeno poema objektivne stvarnosti života mnogih prošlih generacija o kojoj smo pričali više onomatopejski, tepali joj metaforično kao što je i naslov ovoga teksta o uskotračnoj željezničkoj parnoj lokomotivi situiranoj ispred Željezničke direkcije u Tuzli. Prigodan tekst nepoznatog autora na metalnoj opisno-prezentacijskoj tabli više je od gole tehnicističke informacije. U njemu je dosta poetskih, emotivnih i sjetnih poruka „na prošla stara vremena kada se živilo i radilo srcem“. Ali i izraz „ritmično puktanje“ je prirodna sastavnica metaforičnog naslova ovoga teksta.

Akademsku generaciju kojoj pripadam neki zovu „šezdesetosmaška“, međutim ja sam pripadao i posebnoj skupini đaka „vozara“ sa apliciranom mentalnom memorijskom karticom na kojoj je blok predavanja o uskotračnim željeznicama.

Mnoga mjesta u BiH imaju postavljene parnjače čak i čitave depoe ovih „garavuša“ kao spomenike prošlih vremena, ali ova tuzlanska razlikuje se od svih njih po snazi svoje simbolike. Više ne ispušta pisak, niti dim, niti paru, ali snagom svoga spomeničko estetskog i dokumentarnog dinamizma daleko se više čuje i neprestano iščitava nedovršene priče o jednom vremenu.

Ovom „vilovitom parnom konju“ usud vremena odredio je tešku ulogu da šutnjom u nepovratnoj oskudnosti deklamuje poemu o novovjekom ponoru istorijskog kontinuiteta ili diskontinuiteta Tuzle u koji su zanavijek ubačeni ideologemi ljudske moći na račun svetinja ljudskog stvaranja-spomenika kulture i materijalnih sublimata ljudskog duha.

U nedovršenoj priči ove „garavuše“ili njezine mlađe sestre normalnog kolosijeka ima i jedna moja iz juna 1960. Đačka ekskurzija u Tuzlu. Nezaboravno. Koksara, Solana, Livnica, a poslije toga Ekspres restoran. Ali pamtim još: sa niskog kamenog zida pored Kamenog turbeta pogled na Korzo, rijeka ljudi iz koje talasasto kao i sama masa šetača vijugavo isparava srebrenasto siva izmaglica. Nije to ona obična vunasta magla iz moga đačko-pješačkog svitanja, nego ona oplemenjena neodoljivim mirisom Kelniš-Vasera ili kolonjske vode. Pored nas prođe skupina veselih djevojaka u plisirkama, tapaciranih i punđastih frizura, zavodljiva mladalačkog žara, pjevušeći: „Djevojko mala, pjesmo moga grada…“

Naslonjeni jednom nogom na nisku lančanu ogradu bašte „Đuguma“ nastavismo ispraćaj našeg dana za nezaborav gledajući visoku pjevačicu u žersej dugačkoj haljini i stasitog harmonikaša sa širokim tamnim naočalima, slušajući pjesmu koju nikad nisam zaboravio „Ja sam momče sa planine bosanče…“ (Piše: Mijo Franković)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here