Mijo Franković: Naslijeđe u strukturi državnosti

2
251

Temeljni postulati jedne države su vlast, teritorij i stanovništvo. Govoriti o pojmu vlasti moglo bi se govoriti okvirno kao o „političkoj kulturi“ sasvim objektivno bar kad su u pitanju monumentalne državne tvorevine Grčke, Rima i još drugih civilizacija. Međutim, ostali postulati teritorij i stanovništvo su temeljni habitati ili staništa duhovnih i materijalnih vrijednosti koje su stvarale i namicale generacije na datom teritoriju. Mnoge od njih bile su prolaznog karaktera ili su bile predmet potrošnje. One tvorevine koje su preživjele povijesne turbulencije i održale se više decenija ili stoljeća radi svojih svojstava posebnosti, dokumentarnih svojstava i time postigli neprocjenjivu osobinu da prevazilaze svoju materijalnu osnovicu su preduslov za kulturnu legitimaciju bez roka važnosti. Time su stekli iskaznicu povlaštenu da identifikuju teritorij na kome su nastali i narod koji tu živi.
Pored nepokretnog materijalnog naslijeđa lociranog na terenu tu je i ogromni fundus duhovnog, usmenog običajnog naslijeđa, kao na primjer „Tuzlanska koza“, „Zenička čimburijada“, Vareško „Božićno janje“ i veoma mnogo drugih nematerijalnih kulturnih spomenika. Uraditi Registar sa kratkom valorizacijom ovoga naslijeđa za BiH bio bi epohalni projekt zapisan velikim slovima u povijesti BiH. Ukratko rečeno naslijeđe je jedini nosilac kolektivnog sjećanja ili izvora emocija vezanih za zavičaj i porijeklo osobito kod starosjedilačkog stanovništva. Riječ je o osovini privlačnosti i povezanosti za određeni teritorij matičnog stanovništva.

Značenje važnosti tog nezamjenjivog elementa kulturno spomeničkog dinamizma uvidjela je i Osmanska uprava u BiH kada je uhvatila priključak suvremenim Evropskim društvenim reformama. Tako na primjer u listu „Bosna“ 1856. godine objavljuje se jedno vezirsko pismo u kome se traži obaveza čuvanja povijesnih spomenika. Godine 1911. Bosanski Sabor donosi Rezoluciju o čuvanju urbanih struktura i identitetskih obilježja i integraciji ovih elemenata. Nažalost vrijeme u kome živimo daje nam sasvim suprotne i tragične rezultate identitetske zaštite sveukupnog kulturnog naslijeđa. Tradicijski urbani i prirodni krajolici koji su preživjeli tolike bure i oluje jednostvano nestaju sa lica urbanih destinacija BiH. Da bi dobili neobnovljive vrijednosti koji se zove prostor njegovi gospodari paraju kaldrme Dubrovačke i Ugarske, ruše turske barutane, u nestajanju su i posljednji nulti primjerci stambene kulture iz ranijih perioda, hastehane i austrijski stacionari, ladanjski objekti, nestaju tragovi prvih rudokopa i atraktivnih geoloških profila, arhitektonska i tehnološka infrastruktura iz Austrougarskog perioda, duhanske stanice, drage pitoreskne ćirine stanične zgrade, sokolski i domovi „Partizana“, stare pošte, biblioteke, kasarne, administrativni objekti, lokacije „pazarišta“ i „trgovišća“.

Sustav ustanova koji bi trebao da zabranjuje ove sudbonosne destrukcije ništa ne poduzima jer ih plaćaju oni koji su odgovorni i koji su ih tu doveli. Kontekst njihovog nerada i pasivizma su misionari novog svjetskog poretka sa globalističkim krletkama kojima lako eutanaziraju kulture malih naroda beznačajne ekonomske moći. Uloga niti jedne zaštite nije laka i neodgovorna, ali od pasivne zaštite bez operativnih projekata nema koristi niko. Moć novca u zaštiti naslijeđa je snažna ali nije nepobjediva. U borbi za lokacije u većini slučajeva uključene su i multinacionalna ekonomska društva, čime je potreban širi front i lanac učesnika u zaštiti vlastitog nacionalnog identiteta od političkih struktura, obrazovanih intelektualaca, pa do lokalnih zajednica. Bosanska piramida naslijeđa je sadržajna i slojevita. Oni kojima ona smeta nameću joj etičku karakterizaciju interesno kulturne fragmentarnosti.

Na kraju umjesto kraćeg zaključka prikazat ću neke primjere kulturnog pragmatizma u još uvijek postojećem perspektivizmu jačanja nacionalnog identitetskog habitusa i jačanja uvjerenja da su resursi naslijeđa BiH još uvijek nedovoljno istraženi te da će kulturni impresionisti i zaljubljenici Bosanskih kulturnih krajolika iskoristiti povijesnu priliku i obogatiti Bosansku piramidu kulturnog čuda.

Pravi dokumentarno-estetski dragulj je fundus od 36 ranosrednjovjekovnih kršćanskih crkava (500. god do 1000. god.) kao neoborivi dokaz pripadnosti zapadnoevropskim umjetničkim stilovima, a koje su neistražene i nezaštićene.

Tuzla je bila jedan od najvećih habitata zidnog slikarstva u ex Jugoslaviji na šest stabilnih reprezentativnih lokacija. Poslije 1995. sve su nestale. Restauracija nekih je moguća. Njezini akteri (Leder, Dervišević, Mujezinović) čudesno bi otjelovili svoj umjetnički treptaj i možda tako inkarnirani bi nam pomogli da se podignemo iz gliba prolaznosti u neke svjetlije horizonte naše suvremenosti.

Bosansku spomeničku piramidu možemo ojačati i realnim vrednovanjem dokumentarne filmske produkcije u odnosu na neke patetične uradke vješto garnirane politikantskim nitima. Nedavni dokumentarac na BHT Vl. Filipovića „Od Gabele do Huma“ ogroman je doprinos ugaonoj stabilnosti nacionalnog identiteta BiH. Na kraškoj ljudskom patnjom iskomadanoj matrici prezentiran je najsnažniji kondezat kulturne povijesti BiH. Posljednji pisak „Ćire“ donosi ko zna koji puta poljubac usuda siromaštva i plač majke Hercegovke za djecom koja odlaze. Etno-kirbajnsko šarenilo ambijenta uz ćirinu trasu ozvučeno guslarskim Linđom, ostavlja bez daha.

Na kraju bih zamolio mnogobrojne akademičare uhljebljene po raznim institucijama BiH da se okanu spekulativno promotivne permutacije i leksikografske kombinatorike na temu „Stećci“. Prestanite izmišljati toplu vodu i otkrivati stećke. Oni su davno otkriveni onog dana kada su naši preci našli svoj mir ispod njih. U ime dostojanstva svetosti smrti i života, u ime onih za koje moramo moliti, prestanite teturati valjati te nadgrobnike i remetiti mir pokojnika, da bi dokazali svoje domoljublje. Naprotiv ono se dokazuje stručnom i znanstveno multidiscipliniranom metodom zaštite ove jedinstvene memorijalno-sepulkralne kulture u Evropi. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

2 Komentari

  1. Kad god isčitam aktuelni uredak gopodina Frankovića osjećam se bogatijim i zabrinutijim za budućnost onih kojih dolaze i ovih koji ne žele da pamte i koriste ponudu prošlosti zarad sretnije budućnosti i ličnog dostojanstva svakog od nas koji živimo u zemlji čudesa baštine koju Fridmanovi učenici hoće da u temelju unište pa kao počnu ispočetka. Pitanje je koliko smo puta počinjali ponovo i dokle ćemo tako? Hvala gospodine Franković za zaključak o stećcima! I o nam! I o akademskoj zajednici! I o građanima kao?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here