Mijo Franković: “In memoriam” besmrtnosti

9
723

Ljudi koji konzumiraju umjetnost i kulturu uopće ne moraju biti čak niti pismeni, a kamoli obrazovane, uljuđene, civilizirane osobe. To konzumiranje može bit razlog zarade, karijerizma političkog ili bilo kog drugog, ali često puta i razlozi sumnjivih i destruktivnih namjera. Kultura umjetnosti je nedokučiva tajna koja se proživljava, nikad do kraja pročitana i stalno se izmiče, uostalom kao i tajna o nama samima kao uporednom simboličkom pratiocu umjetnosti.

Ukratko rečeno, konzumentima umjetnosti vrijeme i život u njemu je isključivo sadržan u novcu, dok je ovoj suprotnoj proživljavajućoj skupini, atavističko-arhaističkoj, ljubav prema zemlji, narodu, obitelji, pravdi čašću i ostalim „primitivizmima“ glavni pokretač i smisao života.

Prethodni tekst je bila moja misaona eksplikacija kada sam u svom učmalo-pauperiziranom ambijentu čuo za sudbinu Međunarodne galerije portreta i njezinog utemeljitelja M. Ekmečića – Ekmeka. U svakom slučaju močnici ovoga vremena i prostora koji su ukinuli Galeriju i nagnali Ekmeka u egzil pripadaju onoj prvoj konzumerističkoj skupini ili „kojima zakon u topuzu leži“.

Isto kao što u ekologiji postoje studije o ranjivosti prostora i u kulturi postoje neka mjesta visokog rizika ranjivosti. U ovom slučaju to je bila Galerija jugoslavenskog portreta, kasnije Međunarodna galerija portreta i njezina nomenklaturna metafora umjetnički akademski div, kulturni bard našeg vremena, ne samo tuzlanskog nego i BiH – veliki kulturni pregalac i akcionaš, pedagog, promotor bosanskog socijalnog pastorala i zavičajnog krajolika, a često puta metafora Tuzle, Mevludin Ekmečić- Ekmek.

Jednom prilikom na Simpozijumu o historijskim perivojima u Varaždinu, kada sam se predstavio kao učesnik iz Tuzle gotovo, čitava sala je sa glorifikacijskim naglaskom izgovorila ime, riječ „Ekmek“. O Ekmeku je dosta pisano, sigurno ne postoji niti jedna tematska ili opća enciklopedija u kojem nije navedno njegovo ime.

Ulaziti u meritum ovog socio-kulturološkog skandala ili sunovrata nemoguće je na ovaj način i u ovom opsegu. Kao njegov suvremenik nagonski moram istaći neke podnožne napomene i dodatna komparativna tumačenja ovog kulturološkog fenomena.
Sam naziv „Međunarodna galerija portreta Tuzla“ je kulturno dobro nematerijalne provinencije, kao na primjer „Husinska buna“, dakle visoko pondersko sinonimsko značenje. Sam naziv je raritetan i rezultat je višedecenijske pitoreskno – kolorističke cjelodnevne, sveobuhvatne ljudske i umjetničke karizme Ekmeka i Galerije. Ona je i rezultat i vremensko umjetničke sukcesije koja je teža od bilo koje žive ili biološke.
Riječi ovog umjetničkog logoa, memoranduma, našle su svoje mjesto u umjetničkim posvetilištima diljem najvećeg dijela Evrope.

Ali Ekmek je profesionalac i znalac i nije dozvolio kičeraju i subkulturi ulaz u Galeriju. U vezi s tim sjećam se u novinama jedne zabilješke o utjecaju komunističke tehnomenadžerije na kulturu, kada jedan novinar, otprilike, kaže da će enciklopedije zapisati da je M. Planinc bila predsjednica SIV-a u vrijeme vladavine Lepe Brene (učesnica na Evroviziji 1984. sa „Bum Cile, bum“).

Sadržajnost, jezgrovitost, punoća izraza pa čak i njegova poetičnost jedino su mogle davati konstrukt opstojnosti likovnog života Tuzle, kao nepremostive koordinate vremena i prostora.

Kada je otišao branik istinske likovnosti njen vječiti protivnik – prizemna kultura sa svim njezinim pratiteljima subkulturom, antikulturom i kičerajom u svom liberalno demokracijskom ozračju podržanom globalističkim strujama novog svjetskog poretka u kojoj emotivni čovjek bježi pred otrovima novih tehnologija zabave i negacije ljudskog stvaralaštva, stvoren je zapravo prostor u kome je jedini oblik komunikacije kultura nasilja.

Tzv. centri za kulturu ili sam njihov naziv je toliko kompromitiran, istrošen, deplasiran, neodređen da čini najoptimalnije stanište za sve vrste antikulturnih djela. Centre za kulturu ima svako veće selo kako na zapadnom tako i na istočnom Balkanu, kao i Donje i Gornje Brabonjište. U njima svoje m jesto nalaze obično „kadrovi“ tipa danguba i sveznajuće vladajuće oligarhije sa više akadmeskih diploma iz menadžmenta i financija odsjek „Tko je jamio, jamio“.

Pošto prizemna kultura računa i sa prizemnim potrebama čovjeka tu su negdje i gajbe piva i „sabrana djela Marijana Badela“. Kome alkohol ne može obenđijati lahkomisleću filozofiju života ispod stola može se naći i droga poneka. Ali najmračnija scena koju sam vidio u jednom insajderskom Centru za kulturu u mjestu neizlječivog primitivizma je razmjena revolverske municije. Toliko o centrima za kulturu širom ex-Juge u kojoj svoje počivalište je našla piramida i monument ljudskog duha Međunarodna galerija portreta.

Pregaoci fizičkog rada često bivaju zaboravljeni i padaju u nepovratnu anonimnost, ali hramovi duha, ogledalo našeg simboličkog otiska koji nam pomažu tražiti smisao svega na burnim i neodređenim raskrižjima naše stvarnsti, kao što su Galerija i Ekmek, besmrtni su. Oni su bezčujni mistični, nevidljivi fluidi, nakratko odletjeli u obližnje krošnje tuzlanskih parkova čekajući povratak da nama koji proživljavamo umjetnost pomognu tražiti smisao bar nečega u besmislu svega. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

9 Komentari

  1. Sjajna kolumna, aferim g. Franković. Da li to dopire do ljudi koji vode grad, a da li do intelektualaca koji šute kao ribe?

    • O kojim to intelektualcima govoriš bona Sabina? Pa ovaj mamlaz u Tuzli vlada 16 godina, potrošio je milijardu manje-više u budalašćine, a “intelektualci” šute li šute…Koji ba usrani intelektualci (čast rijetkim izuzecima)

  2. Bosanac bolje da se nisi ni javio.ocekivati je da na ovu sramotu reaguje i ekmek i svi tuzlaci.ovaj majmun radi sta hoce doslo vrijeme da mu se stane u kraj

  3. Bravo za tekst! Hvala na upozorenjima. Intelektualni miševi šutite. Od g-dina Frankaovića možete puno toga naučiti. Nije apanaža ono što određuje identitet nekoga. Rijetki po birtijama grada lamentiraju. Neznaš zbog čega. Možda im je to izduvni ventil a možda prostor provokacije da obavjeste neke gore što raja misli???? Nekad ovi u vlasti i nenamjerno pogriješe. Neznaju ljudi! Ali valjda vi što se etablirate kao inteligencija našeg grada treba te im svojim glasom pomoći. A ako to ne činite onda ništa! Ode mast u propast a Tuzla među provincijske centre regije. Krivi smo mi a bogme i Vi!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here