Mijo Franković: Estetika sjekire

2
395

Da živimo u civilizaciji mraka, zla i opasnosti ne trebaju nam izvještaji medijskih agencija. Dovoljno je samo prošetati našim užezavičajnim prostorima. Potpuna kaotičnost u građenju nasilnim interpolacijama neprimjerenih struktura na urbanim površinama dolinskog tipa i onemogućavanje zračnih kretanja stvara turbulentne kumuluse najprljavije atmosfere u Evropi.

Rušenje i destrukcija višeslojne graditeljske baštine Tuzle ovih dana dobilo je svoj stravičan scenario rušenjem Povijesnog objekta Doma DTV „Partizan“ u Kreki. Ovo bi najvjerojatnije mogao biti i simboličan nagovještaj nestanka isto tako jedinstvenog tipa naselja „Kolona“ u Kreki kao neprocjenjivog značenja za industrijsku povijest Tuzle, najraritetniji prostorni etnografski memorijal u BiH sa naglaskom na etnostrukturni fenomen i napokon urbano-sociološki monument.

Uništavati sustavno i kontinuelno svjedočanstva povijsti naroda, države, zavičaja nije ništa drugo nego negacija svih mogućih samosvijesti ili identiteta, pohranjene u arhivu našeg sjećanja kao „Pohvala ludosti ili tuzlanski odnos prema kulturnom pejzažu“. I naravno, kao integralna živa biološka cjelina nije pošteđen ni urbani prirodni inventar, parkovi, blokovsko drveće, aleje ili drvoredi.

Upravo drvored u ul. A. Izetbegovića ili bolje rečeno masakr koji je izvršen nad stablima ovog drvoreda, a koji se stručno zove „neselektivno kresanje grana“. Taj atraktivno dvoredni drvored najdekorativnije i najzastupljenije parkovno-alejne vrste u Evropi, srebrnolisnog javora (Acer saccharinum L.) je mjesto zločina. Rabljena riječ „zločin“ nije ni malo predimenzionirana, jer je upravo neki dan Savjet bezbjednosti UN-a donio Deklaraciju o definiranju svih šteta na kulturnom i prirodnom naslijeđu tretira kao zločin. Susret sa ovim dendrocidom čovjek doživljava kao sliku bojišta iz antičkih vremena, jer drvo sa svojim listom je univerzum našeg biološkog postojanja.

Komu više pričati o posvećenoj misiji lista drveća u fiziološkoj tajni našeg bitisanja. Možda ljudima neslobodnim sa kupljenim diplomama, naslonjenih na budžetsku kuplerajsku mašineriju koja isisava posljednje kapi vode života iz jednogrbe homo sapiens-a pauperizirane do beznađa socijalne klase za koju je i naziv „sirotinja“ postao preambiciozan. Dakako, radi se o ljudima zarobljenog uma i aparatčicima, novim bogatašima čija su polazišta na samosvojnom pohlepnom i gramzivom putu bile političke, politikantske, tajno obavještajne i masonske, klerikalno-vjerske, agencijske i druge formalne i neformalne remize.

Čovjekova priroda je takva da se uvijek pred zlim demonima vremena povlači u onostranost u mistične odaje svoga bića, što činim i ja filozofskim poimanjem sječiva ili sjekire. Ona je „arhetip“ ili uzor i model za sva kasnija oruđa i oružja počevši od predpovijesnog paleolitika, pa do današnjeg dana. Navedeni artefakti imaju dimenziju vremenske neprolaznosti u društvenoj reprodukciji svake civilizacije. Efekat sjekire na ovoj razmatranoj problematici doprinosi estetici ružnoće, a koju sačinjava ljudska animalna strana i socijalna izopačenost. Na polju duhovnog stvaralaštva to stvara elemente kiča i „trash“-a. Međutim, estetska kategorija ljepote ovoga oruđa je daleko epohalnija u kreiranju cjelokupne društvene reprodukcije.Koja će kategorija doći do izražaja zavisi od etičkog poimanja ili pristupa čovjeka sa sjekirom.

Radi ilustracije moram navesti nedavni primjer izjave uvažene ličnosti našeg doba pontifikalnog značenja. Osuđujući ovaj zločin on pored izvršitelja osuđuje i one koji su proizveli oružje, što je za mene neprimjerena etička i nadestetska zabluda ili vlastoljubna politizacija ili zloupotreba ovoga čina.

Ovdje je bila riječ o ispoljavanju svijesti o lijepom i ružnom, odnosno o teoriji čulnog opažanja u specifičnim prilikama kao što je prostor i pejzažni dizajn. Međutim, ovo svoje kazivanje zaključiti ću estetskom komparacijom našeg vremena u našoj BiH. Naši očevi i djedovi narodnosne, vjerske, svjetonazorske, običajne i uopće kulturološke razlike, koje su oduvijek u BiH bile prisutne, poimali su, njegovali i štitili kao vrijednosti zajedničkog i sigurnog života, a današnji oligarhijski emisari svih boja i simbola to koriste za zavađanje, proizvodnju mržnje i straha među narodom u Bosni i Hercegovini. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

2 Komentari

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here