Meho Meša Bajrić: Na vatru (laži), odgovoriti vatrom (istine)!

4
488

Dugo smo čekali, nakon „generalisimusovskog“ i inog subjektivnog parastranačkog spisateljsko-pseudomemoarskog smeća, promašaja i blamaža, knjigu sveobuhvatnog historicističkog formata „Tuzla i regija u odbrani Bosne i Hercegovine 1992.-1995.“ i to iz, poprilično, neočekivane autorske sehare pukovnika policije i nositelja ratne „Zlatne policijske značke“, Meše-Mehe Bajrića. Ovom prilikom mosnički odličnik je, srećom, očitao pravu „stručnu“ lekciju posvećenosti faktografskoj objektivnosti spram šireratnih događanja u Tuzlanskoj regiji, u kojima je i sam znakovito participirao, svekolikoj domaćoj mediokritetski uspavanoj i bezrazložno oholoj akademskoj zajednici.

Ne radi se ovdje samo o sistematično dokumentaristički opsežnoj i do detalja istraženoj i javnosti podastrtoj tragičnoj ratnoj drami Tuzle i Tuzlanske regije na 575 stranica ove svojevrstne didaktičke epopeje o izuzetnoj hrabrosti, čovjekoljublju i odbrani elementarnog ljudskog dostojanstva u preteškom, a neželjenom i ničim zasluženom, ratnom džehenemu. Ova knjiga svojom nepatvorenom, iskrenom životnošću, uz izuzetno postignuće održanja lične autorske intelektualne i ljudske distance, postaje krucijalni dokaz da su ljudi i njihove osobnosti suštinski i odlučujući kreatori događanja,

čak i kada je historijski mizanscen monstruozno i nadmoćno ratnohuškački militantno propagandistički posložen u svojoj dramatičnoj genocidno-zločinačkoj zloći.

Jasno je da je Mešin autorski napor bio izuzetnog opsega po širini i dubini ove vrlo zahtjevne i delikatne teme, posebno kada je pitanju koliko „jučerašnja historija“, još živući učesnici i svjedoci, neprežaljene i još nepokopane žrtve, a posebno, turobna genocidna sjenka povrh svega drugog. Zasigurno da nije bilo lako objektivizirati „istinu“ i izbjeći politikantske zamke i definitivno „pogledati u oči“ ljudima i pokazati događanja baš onakvim kakva su bila, znajući da je prekrajanje ratnih historija uvijek do sada, a i sada, bilo i ostalo u rukama onih koji su ponajmanje lično u njoj učestvovali, a još manje pozitivno doprinosili njenom događanju. Zatekli su

se „slučajno na službenom putu“ po Evropi i nikako nisu uspjeli, i pored ogromnih napora, da se „probiju“ do Tuzle i BiH. Neka.

Odgovarajući svojom „Tuzlom“, ubitačno dokumentarističko-spisateljski „vatrom“ istine na neprekinutu zločinačku „vatru“ laži, Meša Bajrić, dijete i dobri duh, a, bogami, i jedno od srca i duša našeg Grada, učinio je možda veće mirnodopsko herojstvo od onog legendarnog ratnog: „Na vatru, odgovoriti vatrom“. Za sebe, i za ogromnu većinu nas Tuzlaka, „okončao“ je rat 1992.-1995. i stavio tačku na njegova tumačenja i ogromne zluopotrebe, kako insajderske, tako i autsajderske i konačno vratio iz zaborava, primarno, neponovljive ljude i njihovu čovječnost „u neljudskom vaktu“, na pijedestal ultimativnog poštovanja i respekta koje im pripadaju.

Time je i u ime svih nas proučio zajedničku molitvu za sve nesretne Bosance i Hercegovce i halalio im na neponovljiv način: istinom i vjerom u ljudsku humanost i dobrotu. Hvala mu. (Piše: Derviš ČIČKO – Foto: Miroslav Petrović)

4 Komentari

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here