Iz mog notesa: Atletski šampion i novinar, Banjo Komljenović

3
801

U canadskom gradu Windsoru penzionerske dane broji Blagoje Komljenović Banjo. Navršio je 80 godina života, tamo je sa suprugom Majom, kćerkom Ninom, zetom i unucima. Stariji Tuzlaci sjećaju se “dvometraša” s naočalama, koga su prijatelji u šali, zbog manjih sličnosti, uspoređivali sa legendarnim francuskim glumcem Fernandelom.

Sjećaju ga se kao veoma dobrog novinara, koji je u Tuzlu došao iz Banovića, gdje je radio u Centru za obrazovanje rudarskih kadrova, a studirao je u Beogradu. Rođen je 1937. godine u Zvorniku.

U Tuzli je Komljenović, poznatiji po nadimku Banjo, brzo ušao u novinarske vode. Osnivač je Informativne službe hemijskog giganta u ekspanziji, Kombinata “Sodaso”, i prvi je glodur lista istoga imena, svojevremeno jednog od lidera u porodici tzv. “fabričke štampe”.
Malo je nedostajalo da kombinat “Sodaso” počne štampati, po Komljenovićevoj ideji, prvi dnevni fabrički list, ali su politika i ljudska sujeta osujetili realizaciju ovog projekta, što je tema za neku drugu priču.

Komljenović je veoma zaslužan što je, nakon razlaza s beogradskim NIN-om, u “fabrički list“ došao bard jugoslovenske reportaže Tihomir Tiho Lešić i tada je redakcija “Sodaso” dobrano prevazilazila granice “radničkog biltena”, imajući dopisnike, među ostalim, iz Londona, Beograda, Zagreba, Sarajeva, a u redakciji plejadu novinara koji su u to vrijeme, a i kasnije, bili prezent tzv. tuzlanske škole novinarstva. Svakako treba spomenuti da je oko 800 primjeraka lista “Sodaso” distribuirano na druge adrese diljem Jugoslavije, pa i u inostranstvo, u Milano, Moskvu, Prag, što je bilo otprilike deset posto ukupnog tiraža tada popularne novine. U antologiju spada primjer kada je stranica ovog lista, sa tekstom Tihe Lešića pod naslovom “Šta se mota Šesta flota”, o manevrima američke sile Jadranom, osvanula na jednom izlogu u Trstu, ispred kojeg su se skupljali ljudi, čitali i odobravali.

Vozač Đorđo Ostojić, Blagoje Banjo Komljenović, Tihomir Tiho Lešić i kafedžija Murga, u Poljicu 1975. godine (Foto: Miroslav Petrović)

Komljenović je, uporedo s poslom u “Sodaso”, bio dopisnik beogradske “Politike”. Da kažemo specijalista za problematiku industrije, posebno energetike i rudarstva. Svoju će novinarsku profesiju sedamdesetih godina vezati upravo za “Politiku”. Prešao je u Beograd, radio je kao jedan od urednika u redakciji, a ratna zbivanja i međunacionalne sukobe nije mogao mirno gledati, te je napustio Balkan i život nastavio u Canadi. Nije želio biti dio onog svijeta koji se politički, etnički ili vjerski dijeli i zbog toga svađa. Uostalom, supruga mu je Poljakinja, bili su “građani svijeta”. U Bijeljini su mu živjeli i umrli roditelji.

Komljenović je i danas u mislima s Tuzlom i Tuzlacima. Zanima ga gdje je i kako je stara raja, Tuce, Ekrem, Mirza..., gdje su “lole iz starog Bristola”. Dok je živio u Tuzli, provodio je noći “pod saletom” hotela “Bristol”, najčešće za stolom za kojim su sjedili dr. Mustafa Šehović, Drago Prskalo zv. Tracki, pa još jedan Drago, Petrović zv. Pišta, po mnogima jedan od najboljih ugostitelja u povijesti Tuzle, pa Anto Raos, arhitekt zvani Keroz (Horozić), novinari Asim Gruhonjić, Ivica Nosić, karikaturista Hasan Fazlić, novinar i nogometni sudac Husref Muharemagić. Tu je neizostavno bio i novinar Emin Tahirović Emčo, pa legenda Tuzle Fric Mevald zv. Friko, vlasnik vodoinstalaterske radnje čiji su preci, kako se priča, u Tuzli izgradili vodovodnu mrežu. Poznat je bio po tome, a pisala je i štampa, da svake sedmice isplaćuje svoje radnike, što je za ono vrijeme bio egzemplar. I da ne duljim. I mi, nešto mlađi, znali smo se zavući u to društvo, slušali smo, učili život, a imalo se od koga.

Komljenović s unukom Alexom, nakon priznanja na takmičenju u body buildingu

Nedavno sam mu poslao poruku da ga pozdravlja raja iz Tuzle i naveo sam njihova imena.

“Dragi Miro, bio si sa doista meni dragim ljudima. Eh, Bože, koliko bih želio sjesti s vama kao u stara dobra vremena. Želje i mogućnosti se, nažalost, ne podudaraju. Stoga mogu jedino da i ja vama uzvratim pozdravima i lijepim željama za dobro zdravlje. Ljubim vas… Banjo”, napisao je nedavno u odgovoru na poruku, pozdravljajući staru tuzlansku raju.

Manje je poznato da je Komljenović bio vrstan atletičar. Njegova disciplina, vjerovatno zbog visine, bio je upravo skok u vis. Njegov rezultat od 25. maja 1960. godine, kada je preskočio 185 cm, prema knjizi “Tuzlanska atletika” Husnije Omerćehajića, još je sedmi rezultat na listi 20 najboljih skokova atletičara “Slobode” svih vremena.

U Tuzlu ga je, dok se školovao i nastupao za beogradsku AK “Crvenu zvezdu”, doveo Milovan Jovančić, po Omerćehajiću, najbolji učitelj tuzlanskih atletičara svih vremena. Zvali su ga atletski čarobnjak. Jovančić je iz “Zvezde” doveo u Tuzlu Komljenovića koji je kao skakač već nastupao za juniorsku reprezentaciju Srbije na prvenstvima republika.

Omerćehajić u svojoj knjizi navodi da je generacija atletičara, u kojoj je bio Komljenović, vjerovatno jedna od najuspješnijih u povijesti tuzlanske atletike, a dovoljno je podsjetiti da su u toj ekipi bili i sprinteri Sadik Čejvan i Faruk Prcić, srednjoprugaš Zlatko Jugović, bacači kugle Ivan Ivančić i Milorad Đurđević, kopljaši Kasim Crnogorčević i Rade Stanarčević, pa sjajne trkačice Gina Ilić, Živka Petrović Velenderić, Nevenka Božić, Marija Ikonić…

Moram reći, na kraju, da je Komljenović imao najveći uticaj na moje novinarsko sazrijevanje. Doslovce je došao mojoj majci Anđelki u krečanske kolone i tražio je da mi dozvoli prelazak u redakciju “Sodaso”, koja je bila u formiranju. Nedugo zatim, rekao je:

“Evo ti novine u ruke, pravi “špigl”, uči i od danas si urednik”!

U praksu sam, među ostalim, uveo antrfile, mali uokvireni tekst u glavnom tekstu, da se izdvoji nešto posebno, a razbije duži tekst, što je u “ono vrijeme” bila novost.

Jednostavno me gurnuo u vatru i tako je krenulo, nekad bih rekao nasreću, a nekada nažalost. I još jedno u ovom malom vremeplovu želim reći za Banju. Gotovo je sve nas iz redakcije natjerao da, osim za “Sodaso”, radimo i za druge novine, radio i TV stanice, pri čemu se potrudio i da nas, gdje je trebalo, pogura.

“Tako ćete brusiti pero i oštriti kriterije. Jer, ako radite samo u lokalnom glasilu, nećete imati pravu vizuru za dobar tekst na širem tržištu”, tvrdio je.

Pa sam, osim za „Sportske novosti“ koje su bile moje prve novine, i odredile su mi sudbinu, radio u dužem periodu za „Politiku ekspres“, potom za „Borbu“, okusio sam „Vjesnik“, „Oslobođenje“ i „Večernje novine“, neke magazine, publikacije… Druge kolegice i kolege usmjerio je ka „Frontu slobode“, RTV Sarajevo, “Oslobođenju”, “Privrednim novinama”, lokalnim i republičkim radio stanicama, političkim glasilima i inim.

Jedne prilike došla je u posjetu redakciji Kombinata šefica Službe za informisanje i marketing „Energoinvesta“, čini mi se izvjesna Ljiljana, prezimena se ne mogu sjetiti.

— Ulažemo dosta novaca u marketing, u poslovne i druge informacije, ali kad god analiziramo pokrivenost medijskog tržišta, vidimo da kaskamo iza Kombinata „Sodaso“. Kao vam to uspijeva? – pitala je kolegica.

– Vi plaćate da se tekstovi o „Energoinvestu“ nađu u medijima, a mi u tim medijima imamo svoje novinare, kao dopisnike. U tome je trik“, otprilike je odgovorio Komljenović, koji je, po mnogo čemu, bio izuzetno cijenjen i omiljen među kolegama u cijeloj bivšoj državi.

I bio je u pravu. Zato je list “Sodaso” bio poseban i neponovljiva škola novinarstva. Kao i sam Banjo Komljenović.

Tamo u canadskom Windsoru, gdje je svio obiteljsko gnijezdo, dijeleći godine, radosti i tuge sa suprugom, kćerkom, unucima i zetom, želimo mu još puno zdravlja, godina života i sreće. Raja iz Tuzle! (Miroslav Petrović, Foto: arhiva tl, porodični album)

3 Komentari

  1. Dragi Banjo, stuho jedna, kako si nas mlađe oslovljavao kad nešto zajebemo.Još si, hvala bogu, u dobroj fizičkoj i umnoj kondiciji, pa te molim da nam se javiš tekstom. Tuzla live je jedini svoj medij u regiji, odnosno bosanskom vilajetu, a tu je još i “Buka” iz Banjaluke. Javi nam se od tamo, za ovamo, što hoću reći temama, kako bi rahmetli Emčuga rekao “moj brate iz daleka”. Pozdrav tebi i tvojima od moje troje djece i šest unuka i unučića.

  2. Milina za pročitati. Pa, dokumentovano zanimljivim fotografijama. Vremeplov, sjećanje, ljepote prošlosti…
    Rekao bih, prije svega, tuzlanske gradske prošlosti.
    A, iznad svega toga: prijateljstvo i poštovanje. Kako reče, jedan mnogo učen čovjek:
    “Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini; Oni stvaraju geografske širine i geografske dužine.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here