In memoriam: U Kanadi preminuo Blagoje Komljenović Banjo, novinar i bivši atletski šampion

3
2044

Poslije duge i teške bolesti u kanadskom gradu Windsoru, u 81. godini, preminuo je Blagoje Komljenović Banjo, novinar i nekadašnji atletski šampion.

U Tuzli je proveo najveći dio života. Bio je talentirani atletičar – skakač u vis, nastupao je i za mlađe reprezentativne selekcije. Kao novinar, radio je u kombinatu “Sodaso” gdje je formirao Službu za informisanje i pokrenuo list istog nazva koji je, po sadržaju i novinarskim imenima okupljenim u redakciji, bio jedan od najpriznatijih u bivšoj zajedničkoj državi.

Komljenović je, ujedno, bio dopisnik beogradske “Politike”, pišući najčešće o rudarima i ekonomskim problemima društva, posebno Tuzle. Potom je prešao u redakciju “Politike”, gdje je obavljao uredničke dužnosti.

Tokom rata, ne slažući se s politikom beogradskog monstruma Slobodana Miloševića i njegovog režima, kao i s politikom lista u kojem je radio, a koji je postao glasnogovornik režima, Komljenović je s porodicom preselio u Kanadu, gdje je sinoć u 20 sati preminuo.

Posebno je obožavao unuka Aleksu, koji je ime dobio od djeda, Alekse Komljenovića, Bijeljinca. Prije nekoliko dana, kako nam je ispričala Banjina kćerka Nina Komljenović-Casporowiez, upitao je nakon posjete u bolnici: “Je l’ idemo?” Upitali su ga: “Gdje, idemo?” A on je odgovorio: “Pa u Tuzlu!”

U posljednjem skype razgovoru s autorom ovog teksta, kome je svojevremeno u “Sodaso” bio šef, ali i mentor, rekao je: “Eh, da mi je da barem još jednom s vama u Tuzli popijem kafu, s Tucetom, Kerozom, Mirzom, Ekremom i svom onom divnom rajom…”

Nije mu se ispunila želja. Blagoje Banjo Komljenović bit će sahranjen u Kanadi gdje mu ostaje porodica. Počivao u miru Božjem!

U znak poštovanja prema bivšem kolegi, sportašu AK “Sloboda” i nekadašnjem stanovniku Tuzle, i kao posljednji oproštaj, objavljujemo tekst na portalu TuzlaL!VE.ba od 13. decembra 2017. godine…

———————–

VREMEPLOV: ATLETSKI ŠAMPION I NOVINAR, BANJO KOMLJENOVIĆ

U kanadskom gradu Windsoru penzionerske dane broji Blagoje Komljenović Banjo. Navršio je 80 godina života, tamo je sa suprugom Majom, kćerkom Ninom, zetom i unucima.

Stariji Tuzlaci sjećaju se “dvometraša” s naočalama, koga su prijatelji u šali, zbog sličnosti, upoređivali sa legendarnim francuskim glumcem Fernandelom.

Sjećaju ga se kao veoma dobrog novinara, koji je u Tuzlu došao iz Banovića, gdje je radio u Centru za obrazovanje rudarskih kadrova, a studirao je u Beogradu. Rođen je 1937. godine u Zvorniku.

U Tuzli je Komljenović, poznatiji po nadimku Banjo, brzo ušao u novinarske vode. Osnivač je Informativne službe hemijskog giganta u ekspanziji, kombinata “Sodaso”, i prvi je glodur lista istoga imena, svojevremeno jednog od lidera u porodici tzv. “fabričke štampe”.

Malo je nedostajalo da kombinat “Sodaso” počne štampati, po Komljenovićevoj ideji, prvi dnevni fabrički list, ali su politika i ljudska sujeta osujetili realizaciju ovog projekta, što je tema za neku drugu priču.

Komljenović je veoma zaslužan što je, nakon razlaza sa beogradskim NIN-om, u “fabrički” list došao bard jugoslovenske reportaže Tihomir Tiho Lešić i tada je redakcija “Sodaso” dobrano prevazilazila granice “radničkog biltena”, imajući dopisnike, među ostalim, iz Londona, Beograda, Zagreba, Sarajeva, a u redakciji plejadu novinara koji su u to vrijeme, a i kasnije, bili prezent tzv. tuzlanske škole novinarstva. Svakako treba spomenuti da je oko 800 primjeraka lista “Sodaso” slano na druge adrese diljem Jugoslavije, pa i u inostranstvo, što je bilo otprilike deset posto ukupnog tiraža tada popularne novine.

(Komljenovic, drugi s lijeva i Tiho Lešić, drugi s desna)

Komljenović je, uporedo s poslom u “Sodaso”, bio dopisnik beogradske “Politike”. Da kažemo specijalista za problematiku industrije, posebno energetike i rudarstva. Svoju će novinarsku profesiju sedamdesetih godina vezati upravo za “Politiku”. Prešao je u Beograd, radio je kao jedan od urednika u redakciji, a ratna zbivanja i međunacionalne sukobe nije mogao mirno gledati, te je napustio Balkan i život nastavio u Kanadi. Nije želio biti dio onog svijeta koji se politički, etnički ili vjerski dijeli i zbog toga svađa. Uostalom, supruga mu je Poljakinja, bili su “građani svijeta”. U Bijeljini su mu živjeli i umrli roditelji.

Komljenović je i danas u mislima s Tuzlom i Tuzlacima. Zanima ga gdje je i kako je stara raja, Tuce, Ekrem, Mirza, gdje su “lole iz starog Bristola”. Dok je živio u Tuzli, provodio je noći pod “saletom” hotela “Bristol”, najčešće za stolom za kojim su sjedili prof. dr. Mustafa Šehović, Drago zv. Tracki, pa još jedan Drago Petrović zv. Pišta, po mnogima jedan od najboljih ugostitelja u povijesti Tuzle, pa Anto Raos. Tu je neizostavno bio i novinar Emin Tahirović, pa legenda Tuzle Fric Mevald zv. Friko, vlasnik vodoinstalaterske radnje čiji su preci, kako se priča, u Tuzli gradili vodovodnu mrežu. Poznat je bio po tome, a pisala je i štampa, da svake sedmice isplaćuje svoje radnike, što je za ono vrijeme bio egzemplar. I da ne duljim.

Nedavno sam mu poslao poruku da ga pozdravlja raja iz Tuzle i naveo sam njihova imena.

“Dragi Miro, bio si sa doista meni dragim ljudima. Eh, Bože, koliko bih želio sjesti sa vama kao u stara dobra vremena. Želje i mogućnosti se, nažalost, ne podudaraju. Stoga mogu i ja da vama uzvratim pozdravima i lijepim željama za dobro zdravlje. Ljubim vas… Banjo”, napisao je nedavno u odgovoru na poruku, pozdravljajući staru raju.

Komljenović s unukom Alexom, nakon priznanja na takmicenju u body buildingu

Manje je poznato da je Komljenović bio vrstan atletičar. Njegova disciplina, vjerovatno zbog njegove visine, bio je skok u vis. Njegov rezultat od 25. maja 1960. godine, kada je preskočio 185 cm, prema knjizi “Tuzlanska atletika” Husnije Omerćehajića, još uvijek je sedmi na listi 20 najboljih skokova atletičara “Slobode” svih vremena.

U Tuzlu ga je, dok se školovao i nastupao za beogradsku “Crvenu zvezdu” doveo Milovan Jovančić, po Omerćehajiću, najbolji učitelj tuzlanskih atletičara svih vremena. Zvali su ga atletski čarobnjak. Jovančić je iz “Zvezde” doveo u Tuzlu Banju Kompljenovića koji je kao skakač nastupao za juniorsku reprezentaciju Srbije na državnim prvenstvima.

Omerćehajić u svojoj knjizi navodi da je generacija atletičara, u kojoj je bio i Banjo Komljenović, vjerovatno jedna od najuspješnijih u povijesti tuzlanske atletike, a dovoljno je posjetiti da su u toj ekipi bili i sprinteri Sadik Čejvan i Faruk Prcić, srednjoprugaš Zlatko Jugović, bacači kugle Ivan Ivančić i Milorad Đurđević, kopljaši Kasim Crnogorčević i Rade Stanarčević, pa sjajne trkačice Gina Ilić, Živka Petrović Velenderić, Nevenka Božić, Marija Ikonić…

Moram reći, na kraju, da je Komljenović imao najveći uticaj na moje novinarsko sazrijevanje. Doslovce je došao mojoj majci Anđelki u krečanske kolone i tražio je da mi dozvoli prelazak u redakciju “Sodaso”. Nedugo zatim, rekao je: “Evo ti novine u ruke, pravi špigl, uči i od danas si urednik”!

Jednostavno me gurnuo u vatru i tako je krenulo, nekad bih rekao nasreću, a nekada nažalost. I još jedno u ovom malom vremeplovu želim reći za Banju. Gotovo je sve novinare u redakciji natjerao da, osim za “Sodaso”, radimo i za druge novine, radio i TV stanice, pri čemu se potrudio i da nas, gdje je trebalo, pogura.

“Tako ćete brusiti pero i oštriti kriterije. Jer, ako radite u u lokalnom glasilu, nećete imati pravu vizuru za dobar tekst koji bi imao prođu na širem tržištu”, tvrdio je.

I bio je u pravu. zato je list “Sodaso” bio poseban i neponovljiva škola novinarstva. (Miroslav PETROVIĆ, TuzlaL!VE.ba, 13. decembar 2017. godine)

3 Komentari

  1. Poslijednji pozdrav dragom cika Banji ! Bio je veliki covjek, novinar , nezaboravni prijatelj moga pokojnog oca. Neka mu je laka zemlja kanadska! Porodici Komljenovic, ovim putem, upucujem izraze najdubljeg saucesca !

  2. Dragi Miro, baš me je rastužila vijest da je umro naš prijatelj i kolega Banjo Komljenović koji je u novinarstvu i ukupnom životu Tuzle ostavio dubok trag. Bio je dugogodišnji dopisnik „Politike“ i glavni i ogovorni urednik sedmičnog lista „Soda-so“ i njegova autorska hrabrost i odlučnost da piše i o onome o čemu je, u to vrijeme, bilo opasno pisati uistinu su bili primjer objektivnog i kreativnog žurnalizma.

    Cijenio sam Banju,a i on je mene, pa sam nekoliko godina za list „Soda:so“ pisao kolumnu iz Sarajeva, a u isto vrijeme kolumnu iz Beograda pisao je ugledni novinar „Politike“ i NIN-a Velizar Zečević. Nikako ne zaboravljam još jednog novinarskog barda Tihomira Lešića Tihu kojeg je naš Banjo iz NIN-a doveo u list „Soda-so“. Ne zbog kolumnista, nego više zbog novinarskog tima kojeg je Banjo sastavio (a u kojem si ti Miro bio golgeter) , taj fabrički list je, u svojoj kategoriji, bio najbolji u BiH i Jugoslaviji.

    Sjećajući se našeg Banje izaražavam saučešće njegovog obitelji.

  3. Banjo, prijatelju i kolega….nezaboravni su trenuci rada u redakciji gdje sam naučila kako pisati, šta pisati i kako biti kolega i drug i prijatelj…. Moj prvi uredniče ….počivaj u miru……

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here