Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini biće kad-tad imenovan, ali važnije od toga ko će to biti jeste pitanje: kako u BiH pregovarati s predsjednikom Saveza nezavisnih socijaldemokrata Miloradom Dodikom? Dilema je utoliko očitija kad se zna da Dodik ima dobru konekciju s američkom administracijom koju predvodi Donald Tramp.
Dodik se s Amerikancima obavezao na smanjenje tenzija u Bosni i Hercegovini, ali je suštinski nastavio s istom retorikom kao i prije skidanja s liste sankcionisanih osoba u SAD-u. Njegov svaki javni istup i dalje je pun kvalifikacija o BiH kao “nemogućoj zemlji” i o “mirnom razlazu”, a povremeno i otvoreno govori o secesiji, uz standardni repertoar uvredljivog govora upućenog Bošnjacima, ali i međunarodnoj zajednici.
U isto vrijeme, Amerikanci i dalje provode ono što je očigledno dogovoreno s Dodikom. Tako je Kristijan Šmit uklonjen s mjesta visokog predstavnika, bez obzira na očita kršenja dogovora i destruktivno ponašanje SNSD-a, pod direktnim naredbama Dodika. On očigledno i dalje kontroliše procese u RS-u, a prijeti i puno ozbiljnijom eskalacijom ako se nametne zakon o državnoj imovini koji ne bi bio po njegovoj mjeri, što je puno ozbiljnije od zaključaka koji su ranije usvojeni u entitetskoj skupštini pa povučeni kao ustupak.
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić je u emisiji “Telering”, na pitanje voditelja o tome kako će se iz RS-a pregovarati s Bošnjacima kad oni ne žele Dodika, dao ovaj odgovor:
“Svi mi u vlasti Republike Srpske smo Milorad Dodik, pa bilo da razgovaraju sa Željkom Cvijanović, Savom Minićem ili sa mnom – svi smo Dodik i oni od toga, ma koliko bježali, ne mogu pobjeći.”
Ako vas ova autokratska izjava podsjeća na samovlast u Sjevernoj Koreji, niste daleko.
Entitetska vlast u Banjaluci tvrdi da je Bosna i Hercegovina jedino moguća dijalogom tri konstitutivna naroda i da je bez kompromisa osuđena na propast. Međutim, problem je u tome što Dodik i njegovi istomišljenici žele BiH kao labavu državnu zajednicu iz koje se može izaći kad god bi to neko htio. Državu ne bi htjeli graditi, jer kad se o tome govori, secesionisti ističu floskulu da je ne žele kao unitarnu. Zapravo, probosanske snage žele funkcionalnu državu u kojoj će svi biti ravnopravni, bez nečije majorizacije.
Država svoju funkcionalnost može realizovati jedino bez kočnica i blokada pod izgovorom zaštite nacionalnog interesa. Ne moraju Dodik i njegovi trabanti voljeti BiH, ali bi je trebali, uz znak pasoša koji imaju, uvažavati kao međunarodno priznatu državu i članicu UN-a.
Nije država Bosna i Hercegovina formirana u Dejtonu usvajanjem Mirovnog sporazuma 1995. godine, kako to tendenciozno ističu u RS-u, nego je nastavila svoj državni kontinuitet koji je postojao prije mirovne konferencije u pomenutom američkom gradu. Istorijske činjenice takav kontinuitet potvrđuju, a sasvim druga stvar je što bi neki htjeli da izvrše reviziju tih činjenica u korist secesije.
I da se vratim na početno pitanje ove kolumne: kako pregovarati s Dodikom i s onima koji se ponašaju kao on? To će teško ići, a već poslije opštih oktobarskih izbora tome će se morati pristupiti ako pobijedi Dodikov SNSD. Tim prije što bi sljedeći predsjedavajući Vijeća ministara BiH trebalo da bude Srbin iz RS-a. Probosanske snage moraju se dobro pripremiti za te pregovore pod imperativom da se sačuva i unaprijedi BiH, te zadrži njena cjelovitost.
Naravno, kompromis je potreban i moguć, čak i s onima koji bi da ruše BiH, ako postoji obostrana želja za dogovorom. Bez one čaršijske priče: “Ja tebi, ti meni, pa ko koga prevari”. (Piše: Đuro KOZAR, novinar i politički analitičar iz Sarajeva)
—————————————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)