Drugi pišu: Kako su apsurdi bh. sistema uništili Hotel Tuzla

2
382

Hotel Tuzla zvanično je otvoren 25. maja 1985. godine, a od centra istoimenog grada udaljen je nekoliko stotina metara. Otvaranje zgrade od 12 spratova, kapaciteta 223 sobe i sedam prostora za različite namjene, Tuzlaci iz vremena bivše Jugoslavije su dočekali s oduševljenjem, a hotel je odlično radio do 1998. godine. Kao i većinu objekata u državnom vlasništvu, brojni apsurdi bh. sistema uz neslavnu privatizaciju skoro da su ga u cijelosti ukopali.

Prilikom izgradnje, ovom objektu je dodijeljen status poslovnog hotela koji će ponudom zadovoljiti sve potrebe gostiju koji u Tuzlu dolaze na svega nekoliko dana radi poslovnih obaveza.

Sa velikim brojem uposlenih, Hotel Tuzla je savršeno funkcionisao više od deceniju.

U vrijeme ratnih razaranja predstavljao je smještaj brojnim osobama koje su se zadesile u Tuzli, ali i pripadnicima specijalne jedinice te novinarskim ekipama koje su u ovaj grad dolazile kako bi izvještavale o tadašnjim događanjima.

“Za vrijeme rata hotel je mnogo doprinio odbrani BiH. Mnogo toga se u našim kuhinjama pripremalo za vojsku na linijama, a na desetom spratu je bila smještena specijalna jedinca. Nakon što su oni izašli, sve je trebalo urediti, a mi se i danas žalimo na tu situaciju da sudovi na neki način nisu dopustili da naplatimo ratni dug koji je ostao za osobe koje su ovdje spavale, a mi smo sve troškove morali uredno plaćati. Mi smo još uvijek na sudskom nivou naplate ratne štete, a da smo nju dosad uspjeli dobiti, izvjestan broj naših problema koje sada imamo u zaostatku plaćanja, sigurno ne bismo imali”, kaže u razgovoru za Klix.ba direktorica Hotela Tuzla Amalija Simić.

Problemi počeli 1998.

Sve je funkcionisalo kako treba do 1998. godine kada se pristupilo podizanju komercijalnog kredita u svrhu renoviranja određenih dijelova hotela.

“Nakon samog rata hotel je trebalo ‘ušminkati’ i srediti, mi smo to radili kako i koliko smo mogli, ali to nije bilo dovoljno. Za tu namjenu je podignut kredit od dva i po miliona KM koji nije vraćan i zbog kojeg mi sada trpimo određene posljedice”, kaže Simić.

Ta 1998. godina je bila samo okidač za brojne probleme koji će nastati u narednom periodu.

Došlo je do promjene dugogodišnjeg direktora, a uslijedile su i takozvane mala i velika privatizacija.

Radnici su 2002. godine sa tadašnjim menadžmentom napravili takozvanu ortačku grupu i donijeli poslovnu odluku da kupe 67 posto kontrolnog paketa državnog kapitala, jer je preostali dio bio kupljen u “maloj privatizaciji”.

“Kao takvi javili smo se Agenciji za privatizaciju TK i dobili smo ponudu da to bude 1.750.000 KM uloga, kako bismo pristupili ugovoru. Dobili smo i obavezu investiranja 15 miliona KM uz rok izvršenja od tri godine. Normalno, finansijske mogućnosti nisu bile takve da bismo mogli uložiti 15 miliona, tako da smo od 2002. do 2007. tragali za strateškim partnerom”, pojašnjava Simić.

Inače, da bi se Agenciji za privatizaciju uplatio spomenuti iznos, 118 radnika iz ortačke grupe od njih 138 (svi nisu mogli podići kredit zbog ranijeg zaduženja u banci) je podiglo komercijalne kredite u iznosu od po 15.000 konvertibilnih maraka u Hypo banci.

“Kako su godine prolazile, agencija je u više navrata prijetila da će raskinuti ugovor jer investicija od 15 miliona KM nije realizirana, a kredit koji je dolazio na naplatu radnicima bio je vraćan iz toplog obroka, što je kako sam kasnije saznala, bilo protuzakonito i plaćan je s računa hotela i sindikata”, otkriva Simić.

Strateški partner stigao 2007.

Nakon pet godina traganja, 2007. se pojavio strateški partner RAM-Invest iz Ljubljane koji je pristupio ortačkom ugovoru te se obavezao da će umjesto ortačke grupe izvršiti investiranje za godinu dana, po konceptu renoviranja koje je Kantonalna agencija za privatizaciju propisala.

“RAM-invest je 2008. dobio uvjerenje od Kantonalne agencije za privatizaciju da je investiranje izvršeno. S obzirom na to da u tom momentu zakon nije propisao da vi investiciju možete provesti kao dokapitalizaciju, to je tako mirovalo. Međutim, nakon što je RAM-Invest dobio uvjerenje, što je provjereno od brojnih revizora i s obzirom na to da je Hotel Tuzla bio u dubiozi od 13 miliona KM, RAM-Invest je na račun hotela prebacio 7.800.000 KM koje sam ja potrošila za 15 dana plaćajući doprinose, hipoteke, PDV i sve što smo imali zaključno s 2005. jer smo na takav način dobili različite olakšice u vidu otpisa kamata i slično”, ističe Simić.

Hotel je u to vrijeme bio opterećen i sa dvije hipoteke, od kojih je jedna na zgradu na ime komercijalnog kredita iz 1998. godine.

Hotel je 2008. godine iz spomenutog iznosa od RAM-Investa prebacio na račun nadležnog suda u Tuzli 2,5 miliona KM, koji je potom isti proslijedio preduzeću PTK, međutim hipoteka do danas nije skinuta.

“Mi nismo u poziciji da dobijemo bilo kakav komercijalni kredit kako bismo servisirali neke svoje stvari, jer bankama ne možete objasniti da je hipoteka plaćena, ali nije skinuta. I ovo je samo jedan u nizu procesa koji se vode na tuzlanskom sudu”, navodi direktorica Hotela Tuzla.

Druga hipoteka se vodi na velikom parkingu hotela, koji mu je ustupio Zavod za zapošljavanje TK, jer je Hotel Tuzla, da bi dobio blizu 400.000 KM, zaposlio 60 ljudi koji su dodatno opteretili ovo preduzeće.

“U vrijeme kada je RAM-Invest došao, mi smo imali 168 zaposlenih osoba i obavezu koju je on prihvatio da drži sve zaposlene. To je bilo propisano ugovorom, mada, mislim da nas je to sad na neki način dobro unazadilo”, dodaje Simić.

Nakon investicije kojom su obnovljena tri sprata stambenog dijela hotela, disktoteka, vinoteka, snack bar, hol i kristalna dvorana, zatim izmijenjena stolarija i urađena porculansko-ventilirajuća fasada, te ubacivanja svježeg novca radnici ovog hotela su nastavili rad, međutim, pojavili su se ponovo izvjesni problemi.

“Kada je to sve završeno, Agencija za strana ulaganja je Hotel Tuzla proglasila za najbolju investiciju i RAM-Invest je dobio priznanje. Međutim, s obzirom na to da je veliki broj zaposlenih bio u hotelu, a nije bilo dovoljno posla, vremenom se dešavalo da moramo servisirati obaveze, a ne možemo stići isplatiti doprinose i plate. Polako je počelo da se dešava nezadovoljstvo vezano za rad i njegovu naplatu”, nastavlja Simić.

Nelegalan kredit

U tom periodu su se počele javljati i tužbe Hypo banke zbog naplate kredita koje su radnici podigli, a nisu mogli plaćati.

“RAM-Invest je preuzeo obavezu da će vratiti te kredite i bio je ugovoren neki kraći rok u početku, međutim advokatska kancelarija koja je zastupala RAM-Invest je razgovarala s ortačkom grupom i prijedlog je bio da se kredit ne vraća, jer je bio nelegalan, te da se ide u sudske sporove. Naime, banka je radnicima dala kredit za koji se smatralo da je nelegalan, jer su svi radnici u krug jedni drugima bili žiranti, što je nemoguće, a platne liste su praktično bile falsifikovane, jer su plate bile prikazane kao puno veće da bi radnici dobili kredit. To je znala i banka, a znalo se i u hotelu, što se nije smjelo desiti. RAM-invest je sa svojim punomoćnikom napravio aneks ugovora u kojem je rečeno da se vode sudski postupci ako su se za to odlučili svi članovi ortačke grupe, a za to su svi digli ruku. Navedeno je bilo i to da, ako banka dobije neki od predmeta, RAM-Invest će ortaku uplatiti glavnicu, a ako radnik dobije predmet, onda će biti uplaćeno njemu”, tvrdi Simić.

Ona pojašnjava da sudski postupci i danas traju, uz tvrdnju da se desila i situacija da su advokati koji vode radnike i većinu članova ortačke grupe, neke predmete i namjenski puštali da budu izgubljeni.

“Nakon toga, RAM-Investu je od advokatske kancelarije fakturisano 265.000 KM za zastupanje 118 ortaka, na što je RAM-Invest rekao da nema više povjerenja u advokata te je članovima ortačke grupe rekao da promijene advokata. Jedna grupa je prešla kod drugog advokata i njemu je data strategija kako da se vode ti predmeti. Sad imamo situaciju da kad god je predmet vođen kako treba, banka je izgubila. Mi ovdje kažemo da je banka dala novac, ali da nije izvršila dovoljan sistem provjera u smislu kome daje novac i da li ga te osobe mogu vraćati. Ovo je jedan od naših bolnih trenutaka i problema gdje još uvijek traju procesi i gdje imamo osnovane sumnje da su neki predmeti pušteni da bi se došlo na naplatu te da bi se medijski pritisak vršio na hotel putem iskorištavanja kredita”, tvrdi Simić.

Ona navodi i da je Hotel Tuzla pretrpio sve “dječije bolesti” bh. sistema.

“Ovo nije ni paranoja, ni frustracija. Posmatrajući kompletnu situaciju, mi smo osjetili korupciju, zatim da sudovi ne rade posao onako kako bi trebalo, odnosno da nisu nezavisni, a osjetili smo i da mediji mogu napraviti veliki problem ako imaju pogrešnu informaciju. Također, sama Gradska uprava Tuzle koja je pristupila otimanju dijela zemljišta malog parkinga hotela u vrijeme kada se dovode dva postupka za dokazivanje tog vlasništva putem komunalne inspekcije je nešto što u Sloveniji ne možete objasniti. Samim tim što smo pružili otpor i što smo prijavili neke stvari vezano za mali parking smo izazvali bijes onih koji su moćni putem vlasti i finansija. U ovom hotelu se neće desiti dok je ova ekipa tu da ponudimo nekome neki novac. I dan danas smatramo da smo neko ostrvo koje ukazuje na napravilnosti koje se dešavaju u zemlji”, kaže Simić.

U toku velika istraga

Kako je otkrila za Klix.ba, trenutno se vrši i velika istraga vezano za privatizaciju Hotela Tuzla.

“To se vodi u Tužilaštvu TK, što nam je dodatno otežalo posao, ali sad čekamo da se na taj predmet stavi tačka i da se, ili neko uhapsi ako ima osnova, ili da se neko nekome izvini. Također, priprema se i jedna velika tužba na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu sa svim ovim što se dešavalo. Mi imamo niz dokaza i mislim da će ovaj sud nametnuti veliku kaznu BiH, a sve vrijeme smo se trudili da se na domaćim sudovima dokaže šta je po zakonu, međutim, nismo zadovoljni funkcionisanjem sudstva, jer imamo osnovane sumnje da su određene interesne grupe ‘bacile oko’ da se ova strana investicija prvo omalovaži, a onda na neki način ovaj hotel rasparča onima koji su ga davno željeli uzeti”, navodi Simić.

RAM-Investu stečaj, vlasniku lični bankrot

Inače, RAM-Invest je sva ulaganja u Hotel Tuzla izvršio putem kreditnih sredstava, a zbog nemogućnosti vraćanja novca, 2015. godine je otišao stečaj, a vlasnik u lični bankrot.

“Zbog svega što mu se ovdje izdešavalo on je u Sloveniji pronio glas da ni slučajno ne treba ulagati u BiH, a posebno u Tuzlu. To je jedna situacija gdje se osjećam odgovornom prema tom čovjeku. Voljela bih da na neki način iz svega ovoga izađe kao zadovoljan čovjek, ali ne znam kako. Sramota me kroz šta je čovjek ovdje prošao. Od Gradske uprave, advokata, sudova, tužilaštava, ljudi koji su radili ovdje i sticali svoje lične dohotke…”, kaže Simić.

Inače, Hotel Tuzla trenuto funkcioniše na način da je iznajmio većinu svog prostora.

Trenutno se pod Hotelom Tuzla vodi pet zaposlenih osoba, a firma koja je uzela većinu prostora u zakup je prihvatila i većinu radnika pod svoje, tako da se može reći da u ovom objektu trenutno radi blizu 60 zaposlenih.

“Zbog same blokade i nemogućnosti poslovanja gotovim novcem mi smo iznajmili prostore, a radnici su prešli u drugu firmu i sad hotel funkcioniše sasvim korektno. Stižu se uplatiti doprinosi, malo se kaska s platama, ali nema velikih dugova”, nastavlja sagovornica portala Klix.ba.

Hotel Tuzla je prema svojim prijašnjim radnicima uspio izmiriti milionske iznose za uplatu doprinosa, a iz ranijeg perioda je ostalo da se uplati još blizu 100.000 KM.

Kapaciteti hotela su ostali nepromijenjeni u odnosu na vrijeme njegovog osnivanja. Prva tri sprata su urađena po sistemu pet zvjezdica i za njih vlada veće interesovanje gostiju, s tim da je cijena viša u odnosu na ostale spratove.

“Sada se radi kategorizacija da ovaj dio bude u tom nivou pet zvjezdica, a da drugi bude ili niža kategorija ili nešto slično. Nadam se da će doći bolje vrijeme da se i to sredi”, dodaje Simić, istaknuvši da ugostiteljski posao u Tuzli nije lagan.

Na kraju još kažimo i to da Hotel Tuzla raspolaže apartmanima kapaciteta 50 metara kvadratnih, dok se veličina soba kreće između 17 i 18 metara kvadratnih. (A. Kendić, Klix.ba, Foto: Darko Zabuš, Miroslav Petrović)

2 Komentari

  1. Zašto g. Amalija niste rekli na koji je način načelnik J. Imamović dao prilog uništavanju hotela, sugerirajući gostima Tuzle da ne odsjedaju u tom hotelu nego da idu u Senad od Bosne i drugdje. I kako je u bivšoj Pivnici tražio da se skrate nogari stola i stolica, navodno da je visoko za Japance, a u stvari kad se opijao padao je sa stolica pod sto!!!

  2. Medalja ima dva kraja. Ili, bolje rečeno, priča koja smrdi od početka, pa do kraja.
    Dotična gospođa brani i žali slovenačkog “biznismena” koji se istakao sumljivim poslovima i kao takav obilježen je i kod sebe, te je ostavio “neizbrisiv” trag i u svojoj državi. Mnogo je obitelji, draga direktorice, “zavijeno u crno” i mnogo je djece tih radnika kojih ste vi otpustili zaplakalo. Kao rođena Tuzlanka i direktorica, koju su ti isti radnici izabrali prije dolaska ta dva slovenačka dvojca (Pogačar + Sarajlić), trebali bi da žalite radnike, koje ste usput vas troje većinom i otpustili. Na ulicu ste poslali socijalno ugrožene, samohrane majke, pripadnike boračke populacije. A, davno je to bilo. Četvrta godina ide, a još im niste mogli isplatili ni davno zarađene plaće i otpremnine. Da ne govorm o drugim stvarima.
    Kada u slučajevima, kao u ovome, kola pođu nizbrdo, uzrok se zna. Riba smrdi od glave, pa tako i ovdje. Za katastrofalnu situaciju oko hotela Tuzle nije kriv obični radnik, nego rukovodstvo, menadžment, uprava i “gazda”.
    Ustvari, pohlepa, bezosjećajnost, nepravda i kriminal. U pravnoj i pravoj državi i za to ima lijeka. Tužilaštvo, sudovi i ostale mjerodavne institucije.
    Živi bili pa vidjeli!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here