Dnevnik: Ljekari u zemlji apsurda

10
1236

Tuzla, devetog juna 2018., subota. Jedan sat poslije podne. Temperatura zraka: 32 stepena Celzijusa. Vlažnost vazduha: 80%. Priznaćete, ne baš idealni uslovi da čovjek bude vani. Ipak, upravo nakon tog i takvog dana, više ništa neće biti, jer ne može biti, isto.
Tog dana, desilo se nešto što u razvijenim državama Evrope ili svijeta, teško može biti razumljivo i shvatljivo. Desila se bruka državi! Desio se ljekar! Tim strancima, sigurno ne može biti jasno, a u svakom slučaju je neprihvatljivo, da bi nekakva država napravila živote svojim ljekarima toliko mizernim da oni odluče reagovati na ulici.

Dodatno neshvatljivo svima sem strancima, i ma šta ko mislio o drugim profesijama, ljekari su svugdje u svijetu elita. Razlog je vrlo prost. Samo se ljekaru prepušta borba za ono najvrijednije: život. A, tu privilegiju, svako nije sposoban i ne može dokučiti. I, još nešto: školovanje na medicinskom fakultetu je najskuplje. Niti jedan drugi, bilo koje druge društvene ili prirodne orijentacije, ne košta toliko. Naravno i ipak, suviše sam ozbiljan, da bih BiH tretirao ikako drugačije, nego kao sredinu apsurda, za koju sve navedeno i normalno ne važi.

Te subote, devetog juna 2018. godine, ljekari Tuzlanskog kantona, u okviru samo svog, esnafskog sindikata, a njih više od hiljadu, bili su primorani svima pokazati u kakvu su poziciju dovedeni. Trakavica oko potpisivanja kolektivnog ugovora, između esnafskog sindikata ljekara i vlade TK, prethodno bezuspješnog dogovaranja oko uslova, a koji znači egzistenciju ljekarima, nakon dugo vremena, dovedena je do ulice i štrajka kada su ljekari konačno shvatili i jasno poručili „da je dosta“. Sve to zbog toga što su ljekari TK tražili isto kao u svim ostalim kantonima.

Ministar zdravstva i generalni direktor UKC Tuzla su pokušali izmanipulisati više od hiljadu ljekara, pokazujući svu svoju ličnu bahatost, amoralnost i nekompetentnost, neshvatajući da oni nisu gospodari, niti su ljekari njihovi podanici. Ponovno je pokazano da su obojica, ništa drugo do proizvod ovog vremena. I jedan i drugi, rade i misle kako im se naredi da misle, jer je očigledno da za imati sopstvene stavove i nisu baš sposobni. Njima je bitno da su tu gdje jesu, a samo će tu i biti ako budu poslušni i „uz nogu“. Nije bitno „pošto košta“. Svakako, i uz partiju koja treba što im nije nikakav problem niti dilema.

Ljekare, jedinu kariku bez koje ništa ne može, bagatelišu i oni im ništa ne znače. E, neće moći! Da pojednostavim, ljekari su jedini koji donose prihod. Ako ljekar ne pregleda pacijenta, odredi dijagnostički protokol, postavi dijagnozu i preporuči terapiju, onda medicinska sestra, laborant, bolničar, čistačica i svi drugi samo mogu gledati odakle je vedro. Ili, možda oni mogu sve to umjesto ljekara?

Valjaće i nakon ove subotnje epizode kada se desio ljekar nastaviti koračati. Biće simpatično vidjeti kako će „generalni“ hodati prostorom UKC Tuzla ili gradom, nakon što je zvanično tužio „svoje“ radnike – ljekare. Ponizio ih. Te jedine radnike koji donose zaradu firmi, u firmi na čijem misli da je čelu? Ili Ministar…? Da ovo nije sredina apsurda, bili bi u mišjoj rupi, postiđeni i poraženi. Ovako, možda dobiju i milovanje po glavi svojih mentora.

Potpisaće se kolektivni ugovor, naravno. Nakon svega što se desilo, bilo bi emocionalno neinteligentno, a i politički glupo od strane predstavnika vlasti, insistirati na nečem drugom. Ili možda griješim? Možda su oni upravo to? Vidjećemo.

Potpisivanjem kolektivnog ugovora ne smije biti kraj. Kraj je kada na zahtjev Sindikata ljekara budu smijenjeni i „generalni“ i „ministar“. Jer, vrijeme je da počnemo mijenjati ovu sredinu apsurda. (Piše: Adnan BURINA)

10 Komentari

  1. Cestitke za tekst, Adnane.
    Nesu poznajem od njegovog dolaska u Tuzlu, od prije rata. Stanovao je u mom komsiluku pa smo u to vrijeme cesto caskali o brigama i morama studenata medicine, zajedno pjesaceci do fakulteta … Sretali smo se i caskali i u ratu, i nakon rata, i u UKC-u i na ulicama nasega grada… Uprkos tomu sto su me i neki njegovi raniji “direktorski potezi” neprijatno iznenadili, iskreno sam se nadala da ce ovoga puta nalogodavcima reci “NE”, odreci se udobnosti direktorske fotelje i drugih privilegija koje ona sobom (do)nosi, te stati rame uz rame sa svojim (politicki nepodobnim) kolegama i kolegicama, i sa svojim uciteljima, uzdignute glave, dostojanstveno, na Trgu Slobode. Cini mi se i da sam u sebi navijala da se takvo sto dogodi, jer Nesu znam iz perioda dok je jos bio “raja”. Zao mi je sto nije iskoristio ovu posljednju sansu za vracanje vlastitog dostojanstva i tako ostao zaglavljen u masineriji proizvodnje glasackih listica koja, kao i sve drugo na ovom svijetu, ima svoj vijek trajanja.
    Medjutim, znamo da nije lako reci “NE” i da se asertivnosti uci. No, u autoritarnim drustvima ta vrsta ucenja bliska je samo onima koji su spremni kriticki promisljati.

    Puna podrska postovanim kolegicama i kolegama i nasim uvazenim uciteljima iz SSDMISTK!

  2. Scena od jučer .Uz zvuk sirene vozilo dolazi pred jednu zgradu u našem gradu i zaustavlja se.Iz vzila ne izlazi niko barem dobrih deset minuta.Nadam se neka greška kad ono pojavljuje se kćerka mog komšije i doktorica tek onda izlazi iz vozila.Reći će te šta je tu čudno.Pa padala je kiša.Nemislite li valjda da doktorica iz hitne treba da kisne cijelih deset metara do ulaza.Lijepo je sjedila i čekala da neko dođe sa kišobranom.Ups.Ovo nema nikakve veze sa gornjim tekstom ( ili ima ).

  3. Poštovani i uvaženi gospodine Burina!
    Direktno, ovo nema veze sa Vama, ali koristeći temu i prostor, te osjećajući se slobodnim, obraćam se Vama kao osobi koju cijenim i poštujem, i čovjeku kome sam i čijoj sam opciji, dao glas na predhodnim izborima. Nevažno, ali usput, onaj sam koji svoje mišljenje i postupke, ne mislim mjenjati. Bar, dok sam ove pameti i ovoga vida.
    Ali, cilj ovoga pisanja nije davanje političke potpore Vama i opcije koju vi djelite, već moja podrška i razumjevanje, kao jednog običnog građana, za probleme Vaše struke. Znam, nije vam lako. Nedovoljno cijenjen, a odgovoran i težak posao. POŠTEN, VRIJEDAN i DOBAR doktor zaslužuje mnogo, mnogo više. On ne treba da bude u “raljama” i kolateral politike, da njegova egzistencija, na neki način, ne zavisi od nje. Njegova profesija i njegov rad trebaju da budu poštovani i cijenjeni i u krajnjem slučaju adekvatno nagrađeni. Sa te strane imate moju, vjerujem i podršku ogromne većine građana Tuzle. Uvjeren sam da će te, u daljem tijeku događanja, to vaše pravo i ostvariti.
    Nego, glavni povod ovoga pisanja, nije upućen direktno Vama, već osvrt na jednu pojavu. Radujem se podršci širokih masa liječnicima i svima onima koji obavljaju taj plemeniti posao. Raduje me bezrezervna podrška akademske zajednice, intelektualaca i većine ljudi iz političkog miljea. I tu je srž, prije svega razlog, ovoga pisanja.
    Razočarenje u nedoslednost i postupke, posebice gore navedenih. Pa, donekle i pojedinaca iz Vaše struke. Nema tu ni trunke ljubore ili zavisti, samo pomalo tuga i razočaranje u socijalnu neosjetljivost pojedinaca i “grupa”, na sve pojave podjednako, na sva stanja i događanja u društvu. Pitam se, gdje je podršrka, gdje je bila sve ove godine prema socijalno najugroženijim, obespravljenim i demobilisanim? Očekivali su tu podršku stotine i stotine, oštećenih i obespravljenih ljudi koji su izgubili posao, iz Aide, TTU-a, Livnice, Fortune, hotela Tuzle……. Očekivali su tu podršku tisuće i tisuće demobilisanih veterana rata koji su iskorišteni, ostavljeni i zaboravljeni. Osim malog broja, gdje je tu bio glas akademaca, intelektualaca, i vrlih političara. Glas koji bi im dao podršku i ponudio rješenja. “Običnom čovjeku” ostalo je samo razočarenje u socijalnu neosjetljivost, pomalo i osobni interes, posebice intelektualne “elite”i “elite” u svakom pogledu.
    Nasušno, ovaj grad, treba jednog Bajtala, Sidrana ili Josipa Pejakovića. A, nema ga! To me i brine, jer ako je ko trebao da ga ima, to je trebala Tuzla.
    Još jednom gospodine Burina, nemojte ovo shvatiti osobno, možda nije mjesto i prosor, ali ovo je upiranje prsta na jednu pojavu i stanje našeg društva. Vama, iskreno, želim da ostvarite svoja prava i opravdane ciljeve.

  4. Udovoljite ljekarima daj te im dobre plate kakve i zasluzuju, ali im i ukinite da mogu raditi i privatno i u politici i na vise fakulteta i nek porade malo na humanosti i dobrom odnosu sa ljudima koji ih okruzuju i nek dostojanstveno budu na celu tima

  5. Dr Burina krenuo stopama dr Konjic. Bojim se da cete ovim istupima kod “obicnih smrtnika” stvoriti samo kontraefekat. Ma koliko bili bitni, morate shvatiti da ste samo jedna (svakako najvaznija, ali ipak samo) karika u kompletnom lancu zdravstvenog sistema. Pokusajte zamisliti da ta cistacica, kuharica, elektricar, sestra… koje u svom istupu kao i dr Konjic omalovazavate, udju u strajk. Da li biste mogli raditi bez njih?

    • Teza je pogrešna, pošto se ne govori o suštini: ovdje se radi o sindikalnoj borbi grupe najamnih radnika za bolji socijalni položaj i sve drugo su suvišni tračevi. Takođe, izvorno je situacija formalno eskalirala kada je vlada TK na pisani zahtjev “sestrinskog” sindikata ukinula tada postojeći reprezentativni status sindikata doktora i stomatologa. Time je od strane Vlade politički fabricirana i pokrenuta spirala nesporazuma kao dio predizborbe kampanje koalicije PDA-SBB i neformalnog etabliranja jesenske postizborne koalicije. Ideja procesa pokušaja slamanja “doktorske” pobune je nakana pokazivanja mišića PDA-SBB i Co. i poziva na okupljanje koalicijske “pobjedničke” izborne klike. Logika forsiranja krvničkog suprostavljanja dva sindikata, u osnovi identičnih interesa, od strane banovićkog destruktivnog lobija vodi prema strategijskom razaranju UKC-a i njegovo dovođenje na razinu “kantonalne bolnice” i odliva iz TK enormnog obima novca. Svi doktori, posebno doktori-direktori, koji iz karijerističkih razloga podržavaju taj samoubilački projekat samo su obični jednokratno upotrebljivi politički pajaci i paralelno sramna izdajnička “peta kolona” Hipokratovog univerzuma.

      • Formalno-pravno, pitanje ustroja i osnivackih prava JZU UKC Tuzla dugi niz godina bili su sporni. I sam, rahmetli dr. Nedret Mujkanovic, zestoko se borio za opstanak UKC-a, da ne bi “spao” na status kantonalne bolnice… Nazalost, i moj je dojam da se zeli urusiti aktualni ustroj UKC-a Tuzla, te jedan njegov dio (“bud’ zasto”) privatizirati (visoko-diferencirane, tj. visoko profitabilne grane), a drugi dio bi mozda mogao opstati kao Opca bolnica. U prvom dijelu lijecili bi se oni sa dubokim dzepom i debelo placali usluge visokog kvaliteta, sto ce u konacnici znaciti najvecu dobit (profit) za vlasnika ustanove, a u drugom dijelu (Opca bolnica) lijecila bi se “sirotinja”, koja ce u nedostatku sredstava za rad i drugih resursa biti primorana da prihvati minimum osnovnog paketa usluga i jos duze na njih ceka. Ukratko, lijecit se ko ima novaca.

        • Ako ste identicna “Amra”, “Amri” u prvom komentaru, oba promisljanja su racionalna. Aktuelno “treniranje strogoce” (sto de facto jeste ovo sto radi vlada), treba vec sada da odredi startne pozicije PDA i SBB za izbore. Plijen (UKC) treba raskomadati, da se zna ko je ko. Kako to uraditi? Upravo ovako kao sto sada rade… Pokazati ljekarima “gdje im je mjesto” (prema njima). “A, kad to poslozimo, da vidimo ko ce i sta reci…, pa cemo i te posloziti”. Nazalost po njih, ogromna vecina ljekara su nesto drugo od onih kojima oni manipulisu – oni su ljekari… I to je ono sto ne razumiju. Takodjer, UKC se nece raspasti…

          • Vlada TK treba da potpise kolektivni ugovor s doktorima, ali i da im nametne obaveze: da ne uzimaju mito od pacijenata, da ne rade i u državnoj ustanovi i u privatnim klinikama, da SVI pacijenti imaju pravo na ravnopravni tretman kao oni koji doktorima ubace u džep plavu kovertu, pa ih tetoše ko svoje najmilije…Vlada mora stati u kraj korupciji u zdravstvu, ali i konačno natjerati doktore da se punim kapacitetom posvete svom poslu. Dosta je onih kojima je dzuma petkom važnija od pacijenta koji čeka na tretman po nekoliko sati u hodniku

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here