Dnevnik: Igmanski marš i Srđan Aleksić

2
279

Slučajno ili ne, u subotu 27. januara, bosanskohercegovački i ostali građani bivše Juge proslaviše i obilježiše značajne događaje iz prošlosti koji bi trebali biti nauk lošeg ili dobrog budućeg.

Dan holokausta na balkanskim prostorima veže se uz Evropu i svijet, jasno se progovori antifašističkim slovom o tome da su fašisti – domaći i strani – u logorima smrti ubijali evropske intelektualce, Jevreje, Srbe, Hrvate, Rome i Muslimane. Tvornice ljudskog jada bile su u Jasenovcu, Gradišci, Zemunu, Kragujevcu, ‘ladnom Dunavu, Glavnjači i još ponegdje. Izvođači radova, kvislinške horde nacizma, pomognute fašizmom Evrope i devizama „konačnog rešenja“, a povodi balkanski, isti kao i oni nedavni iz 90-ih, rasni, vjerski, ideološki, mitološki. Fašistički! Ustalasana Drina obojena u crveno svjedoči, a jame i stratišta Prijedora, Srebrenice, Foče i Sarajeva nijemo opominju. Pope, biskupi i ‘odže blagosiljaše „krst kukasti“, a neki drugi na crnom stijegu viore iznad podignutih kama sa kojih je potocima tekla krv nevinih. I sve evo stiže do OUN-a u kome se „mili bože ne zna ko je kriv, a ko nije“. Izložbe ‘po mojoj meri’ novih tumača koji imaju isti cilj. A milion žrtava truhlih kostiju samo nijemo govori šta budale i neljudi mogu učiniti ljudima.

Na ovaj dan su proleteri vođeni drugom Titom pregazili Sarajevsko polje trudeći se da izbjegnu uništenje zajedničkog domaćeg fašističkog dvojca romanijskih i ozrenskih četnika te sarajevskih i srednje-bosanskih ustaša, a potpomognuti i jakim nacifašističkim snagama Nijemaca. Po ciči zimi, vođeni beogradskim intelektualcem, Srbinom i buržujom Kočom Popovićem sa osjećajem za pravdu i ljudskost dogurali su do istoka Bosne da spriječe pokolje nevinih Muslimana koji su uveliko trajali. Istorija kaže da su promrzli na -42 savladali uspon Igmana, a da su im bez anestezije odsijecane noge i ruke jer nisu imali ni čarapa, ni rukavica, a ni džempera. Čobanice su tada plele ove rekvizite za one koji su na Svetog Savu vadili kame da nastave gdje se stalo „da u Bosni turskog, komunjarskog, hrvatskog, srpskog i jevrejskog uva nema“. Kako ko!? Oni nisu marširali, nego su pomagali i nagrade primali, ne mareći za ono što im sveci i prosvjetitelji Save i Franje poručuju!

Na ovaj dan je i godišnjica pogibije Srđana Aleksića koji je stao ispred svog prijatelja Trebinjca, Bošnjaka, braneći ga od razuzdanih rezervista RS-a, koji su mirisali krv i junačili se u kafanama prelijepog grada umjesto na frontu, kako to kanoni hrabrosti govore. Jedinac Aleksića preminuo je braneći tako čojstvo Srbina, dok se bahata fukara dičila onim što je puka sramota, nikakvo junaštvo. Srđan i njegova časna porodica proskribirani su pa su onda dobili statisfakciju i opća priznanja od politika koje su ove magarluke podsticale posipajući se pepelom odlikovanja i imena ulica koje će kao i uvjek do sada nestati istog momenta kad se balkanska vremena promjene, a svjetla u krčmi ugase. Koliko je ulica izgubilo imena časnih igmanaca, a dobilo ime onih koji su klali, pitajmo se.

Ovo je i dan Svetog Save, prosvijetitelja, sveštenika, humaniste i sveca kojeg se na Balkanu poštuje zbog djela koje je činio za obične ljude. Pitanje za njega gore je da li je uspio u misiji da njegova pastva dole bude prosvijećena i bolja. Posebno ona u mantijama i akademijama oličena u Kačavendama, Amfilohijima, Miloševićima, Karadžićima i drugim. Ili je možda uzalud ‘krečio’? Odgovor je na nebu, a istine su na zemlji i njih nose svi oni koji su osjetili „uzvišenu kulturizaciju SANU, Mileta Budaka, efendije Mulalića“ i njima sličnih.

Zato na dan proslave Igmanskog marša svi koji su došli da pozdrave hrabar čin opstanka jezgra partizanske vojske i antifašizma neka ne žure ka loncima sa grahom, prolazeći pored uzdrhtalih starina okićenih odlikovanjima koja se sada kupuju na buvljacima za nekoliko markica. Oni ih sa ponosom nose i dok su živi neće biti na prodaju. Tako čuvaju uspomenu na svoje drugove i dane hrabrih bitaka protiv fašista – domaćih i stranih. Zastanite, pozdravite ih. Hrabrom starini, ocu Srđana Aleksića odajmo ljudsko priznanje, sućut sa posebnim poštovanjem jer je on dokaz da Sveti Sava nije uzalud trošio vrijeme, ima uvjek i onih kojima je ljudsko iznad svega, a i fukara je uvjek bilo i bit će! Do nas je hoće li opet dobiti šansu. (Piše: Osman PUŠKAR)

2 Komentari

  1. Zna brigadir za časno pravilo:
    Nikada se ne ostavljaju suborci!
    Inače, prijedlog i zamolba poštovanom kolumnisti (a i ostalima od pera i aparata), da povedu aktivnost da Grad Tuzla (pa i neko drugo mjesto u TK) dobije ulicu ili drugo slično obilježje, po imenu Srđana Aleksića.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here