Derviš Sušić, blistavi sjaj “zločinačkog pera”

0
338

Malo je vjerovatno da su porodica, prijatelji pa i obični Amerikanci odobravali ili imali potpuno razumijevanje za odluku glavnokomandujućeg američkih vojnih snaga u Evropi i budućeg predsjednika SAD-a Dvajta Ajzenhauera (Dwight Eisenhower) da se na teritoriji tadašnje nacističke Njemačke tog prohladnog, kasnog ratnog proljeća 1942. godine, javno objesi mladi američki vojnik.

Tek su bile počele krvave vojne operacije na slamanju hitlerizma i već su posvjedočena monstruozna, i do tada neviđena, masovna zvjerstva u konclogorima te je možda i to bio patološki okidač za friško unovačenog vojnika da siluje i okrutno ubije mladu Njemicu. Odmah je uhapšen i po hitnoj presudi vojnog ratnog suda obješen na preko noći podignutim vješalima, baš kao i docnije nirnberškim prosesom osuđeni nacisti, i to pred svojim suborcima: bez obzira na ratne okolnosti nije bio heroj, nego je žigosan kao silovatelj, ubica i sramota buduće pobjedničke američke vojske. Na taj način je povučena jasna, univerzalna civilizacijska crvena linija razdvajanja zla od dobra i u okolnostima kada su ubijanje i pogibije dijelovi, unaprijed prihvaćenog, svakodnevnog vojničkog “posla”. U vezi s tim, nije ostalo revizionističkih dilema po pitanju odgovornosti i krivnje ni tada, niti mnogo godina poslije.

U sličnoj dilemi i iskušenju prešućivanja tihog revizionizma historije mogao je biti i, nesumnjivo, veliki romanopisac i dramatičar Derviš Sušić 1980. godine ispisujući stranice svog, navodno, kontroverznog “Parergona”, naknadno postratno autorski oficijelno vrlo sustavno proskribiran, anatemiziran i proklinjan kao islamofob i vrhunski muslimanski din-dušmanin. Progovarajući preko stranica “Oslobođenja” kontekstualno u interegnumu stvaranja svog znamenitog Tala, a u praskozorje suđenja grupi “Mladih muslimana”, Sušić je izuzetno analitički argumentirano osvijetlio kolaboraciju sa fašističko-nacističkim vlastima NDH-a muslimanskih pojedinaca i institucija, a posebno, udruženja ilmije “El Hidaje”. Apostrofirao je dokumentacijski, bez generaliziranja, dvoličnost i cinizam značajnog dijela potpisnika poznate muslimanske “Sarajevske rezolucije” protiv međunacionalnih ratnih pokolja i opšte nesigurnosti ljudi i njihove imovine na jednoj strani, a na drugoj podržavanje i učešće u zločinačkoj paradržavnoj strukturi NDH.

Bez obzira na vrlo specifnu senzibilnost tematike i izuzetno komplicirano nacionalno-historijsku etničko “nacionaliziranje” muslimana-Muslimana, te napokon Bošnjaka, kao i lični background sina vlaseničkog efendije i hafiza, što autor “Parergona” posebno apostrofira i uvažava, istovremeno je uzvišeno intelektualno stao na stranu istine, kakva god ona bila. Sasvim je zdravorazumski pretpostavio i unaprijed prihvatio anatemu od dijela muslimanske teokratski nastrojene elite kao “zločinačkog pera koje je poput mušričko-komunističkog koplja zabijeno u sami pleksus islama i muslimana u BIH.” Ili, takođe, slično kao vanvremenska futuristička kletva, i gotovo “fetva” monstruzne morbidne mržnje: “Postoji vrlo valjana osnova da će neka buduća generacija hrabrijih historičara “Parergon” ocijeniti kao komunistički ideološki “upljuvak“ iz kojeg je metastazirala islamofobija na Balkanu do genocidnih razmjera.” U stvari, po univerzalnom doprinosu “normalnoj” BiH, dijametralno je suprotno.

Generalno-frontalni kontinuitet, gotovo krvožednih, mrziteljskih napada na Derviša Sušića sve do današnjih dana, upravo pokazuje više nego neporecivu aktuelnost svega onog što je izašlo i ostalo ispod njegovog biserno blistavog književnog pera intelektualno nepotkupljivog, uzoritog muslimana-Muslimana i nesuđenog Bošnjaka i to mnogo prije svih inih iz podruma ratnog sarajevskog “Holiday Inna”.

Bez Sušićevog apsolutno afirmativnog djela, dijalektičko objektivizirano razumijevanje svijesti državno-destruktivne, etnički uskogrude, homofobične i egoistične vladalačke prakse aktuelne “bošnjačke elite”, bilo bi osiromašeno ili ne bi bilo moguće. Za sada, što je možda dovoljno, ta moćna, prosvjetljujuća piščeva “sjenka” osvjetljava horizont obećavajuće nade za sve nas. (2018. Derviš Čičko)

(PS – Pisac je u ovom gradu umro, u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla, 1. septembra 1990. godine)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here