Danas i ovdje: Šta je nama Selim?

3
325

Nekoliko dana prije početka rata, tačnije 13. maja 1992. godine, u javnosti se pojavila snimka telefonskog razgovora tadašnjeg načelnika Opštine Tuzla Selima Bešlagića i Tomislava Pračera, majora avijacije JNA. Pračer je tražio od Bešlagića da proglasi autonomiju i da se pridruži novoj Jugoslaviji, a Bešlagić je reagovao tako energično da ga je cijela BiH čula. Opasnost od svojevremeno četvrte sile Evrope bila je stvarna, nije se radilo o gubljenju pozicije načelnika, već o gubljenju ljudskih života. Dva dana nakon tog razgovora Tuzla je odbranjena. Bešlagić je sa svojim sugrađanima stao na ‘bedeme grada’ i izdržao sve ono što je tokom narednih godina uslijedilo. Tuzlaci ne samo da su odbranili svoj grad, već su i ratovali širom današnjeg TK i BiH, a Bešlagić je ubrzo postao legenda ovog kraja.

Što se tiče multietičnosti u Tuzli, najbolje o tome govore sastavi ratnih komandi, a i stanovništva Tuzle tokom i nakon rata. Sve se to s vrhova pokušavalo srušiti, ali je mudrost bila na strani Bešlagića i njegovih saradnika. O tome svjedoči i doktorat Ioannisa Armakolasa “Politika i društvo u Tuzli od 1992. do 1995. godine” odbranjen na Kembridžu, a koji je kasnije objavljen i kao knjiga. Tu su, naravno, i mnogi dokumenti iz ratnog perioda, a ima sasvim dovoljno i svjedoka.

Poslije rata Bešlagić je dva puta biran za načelnika Tuzle, a bio je i prvi čovjek TK. Šetao je često gradom i razgovarao sa svojim sugrađanima o stanju u gradu. Opušten i susretljiv, bez svite i obezbjeđenja, ali često sa zabrinutim izrazom na licu. Znao je i razmišljao o puno toga o čemu mi drugi nismo. Pretpostavljao je šta dolazi, a i postajalo mu je jasno kako završavaju ljudi poput njega. Shvatio je da smo mi jednostavno takvi, zaboravljamo, ne poštujemo, ne znamo šta za jedan grad znači kontinuitet i identitet, a kamoli ličnosti poput njega. Svi novi koji dođu smatraju da od njih počinje istorija.

Politička hajka i spletke Bešlagićevih stranačkih kolega, a i onih okolo, krenule su čim se ukazala prva prilika. Samo 25 godina nakon navedenog telefonskog razgovora sa Pračerom Tuzlaci su skoro potpuno zaboravili Bešlagića. Mlađi o njemu uopšte ne uče niti znaju blisku prošlost svog rodnog grada. Oni stariji Bešlagića sve manje priznaju, a sve više mu zamjeraju. “Mogao je ovo ili ono, a bilo bi bolje da je…, ali nije.” Svašta se moglo drugačije, naravno, ali ono što je Bešlagić uradio 13. maja 1992. godine, a i poslije, mogao je samo čovjek čvrstog karaktera i izraženih patriotskih osjećanja. Mnogi su bili na sličnim pozicijama, ali nisu postupili kao Bešlagić, pa to samo dokazuje da je Tuzlu vodio hrabar i mudar čovjek širokih vidika koji je znao okupiti ljude.

Novog Bešlagića, koji bi nas ponovo poveo, još uvijek nema, pa nam samo ostaje nada da ćemo mi, koji smo još uvijek tu, napokon početi mijenjati stavove o zaslužnim pojedincima Tuzle. Možda bi bilo dobro da Bešlagić u Tuzli dobije svoju ulicu, makar i najkraću, ali ne nakon smrti, kako mi to obično radimo. Bila bi to dobra poruka čovjeku nominovanom za Nobelovu nagradu za mir, nosiocu nekoliko svjetskih priznanja i počasnom doktoru Čikaga, ali što je još važnije, bila bi to dobra poruka i svima nama i našoj djeci. Bar toliko mu, odnosno samima sebi, dugujemo.

Ili možda ipak ne… (Piše: Almir MUSTAFIĆ)

3 Komentari

  1. Kada je to Selim Beslagic odbranio Tuzlu,na kojoj je liniji bio.Jedino što je uradio je da je mene kao RVI ARMIJE BIH delozirao iz stana a moju majku je prisilio da trosoban stan da na privremeno korištenje i sada živimo u nužnom smještaju pošto smo po njihovom zakasnili sa povratom stana a ratni zločinci nisu.

  2. Eh kad bi mi znali što nećemo da znamo gdje bi nam bio kraj. Ovako Balkanski naš je stav da svakog koga poznajemo ne priznajemo pa kad ode na bolji svijet hvalimo. Ni Izetbegović ne prolazi bolje. Neki novi klinci misle da sve počinje sa njima zaboravljajući da će doći novi klinci. Bešlagić je mnogo više od Tuzle. Značio je za Regiju, demokraciju, novo vrijeme i onda…… Greška. udružio se sa nedorečenim i ni po čemu socijaldemokratskim socijal demokratima tipa Denisa, Zlatka etc Nikšića eto sada je počesto kriv što je tako kako je. Tuzla njegovim odlaskom u anonimnost i sama je postala čaršija”tamo daleko” a socijal demokrate privatni holding klape kleptomana i onih koji sanjaju da će biti kako je bilo u vrijeme Tite. Depatriotizacija satanizirala je i borce i velike ljude a mali Salke imaju šansu da budu organizatori otpora jer dok je Selim grmio Pračerima on je nosao nosila u UKC. Tu je bilo po njema najbezbednije.

  3. Pustite selima on je svoje uradio dok je bio nacelnik bili smo ponosni a gdje smo sad sa ovom budalom koji je bjezao koritom jale

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here