Dan RSD “Sloboda”: Tradicija koja ne tamni već 99 godina (Foto)

3
461
Piše: Miroslav PETROVIĆ

Ako je suditi po odluci od 9. maja 2009. godine, danas bi se trebao obilježiti Dan Radničkog sportskog društva “Sloboda”, sportske porodice sa velikim brojem klubova u članstvu. To je jedna od najvećih sportskih porodica u BiH i stoga zaslužuje da se spomene i objasni.

Priča o historiji Sportskog društva „Sloboda“ pravi je kolaž sportskih uspjeha, padova, dostignuća, rekorda, imena. Pokušaj sagledavanja bogatstva jednog ovakvog društva u različitim vremenima, u razdoblju od devet decenija, nije nimalo jednostavan i lagan posao. Naprotiv, od osnivanja 1919. godine do danas, ogroman je period u kome su se dešavali brojni, historijski i drugi važni, ali i manje važni događaji. To je razdoblje dva rata, jednog svjetskog, od 1941. do 1945. godine, i drugog, Odbrambenog rata, od 1992. do 1995. godine.

Teško je reći koji je period u radu Društva i njegovih članova, važniji. U svakome se dešavalo nešto što je određivalo sudbinu pojedinca, ali i način organizovanja i djelovanja kolektiva.
Stvaranje RSD Sloboda pratili su brojni problemi, počev od zabrana rada i djelovanja, do prekida usljed ratova, pa do pomalo arhaičnog života u današnjem vremenu društva koje se još transformiše, traži svoje mjesto pod svjetskom kapom i u kojem je sve još daleko od idealnog miljea, nužnog za razvoj sporta.

Kada je bilo najteže

Radničko sportsko društvo Sloboda stvarano je mukotrpno. Opstalo je u vihoru dva teška rata. Promijenila su se četiri režima i društvena uređenja. Ponekad se moralo mijenjati ime da bi se opstalo, ali nikad nisu promijenjeni osnovni postulati Društvu od osnivanja do danas, a to su: sloboda, pravdoljubivost, rodoljublje i veza sa širokim narodnim masama. Što bi rekli, nikad robom, nikad na strani nacionalizma, rasizma, fašizma ili agresije.

To se pokazalo i u vremenima u kojima je ljudski rod bio na velikim iskušenjima. U Drugom svjetskom više stotina članova RSD Sloboda sudjelovalo je u NOR-u, od kojih je 109 poginulo, a osam je proglašeno narodnim herojima.

U posljednjem, Odbrambenom ratu, koji po destrukciji, teško da će se ikada ponoviti na ovim prostorima, oko 800 članova, sportista, trenera i aktivista RSD Sloboda, našlo se u Oružanim snagama BiH. Poginulo je 29 članova Društva.

U RSD Slobodi su nakon obnove rada 1946. godine, formirani brojni novi klubovi. Osim muških, postojale su i ženske ekipe u rukometu, odbojci, košarci i još nekim sportovima. S obzirom da su novi klubovi osnivani i u drugim sportskim društvima, početkom šezdestih godina godine izvršeno je grupisanje na tzv. muške i ženske sportove. Cilj reorganizacije bilo je racionalnijeg trošenja društvenih sredstava namijenjenih za ovu oblast društvenog angažovanja. Dogovoreno je da Sloboda razvija tzv. muške kolektivne sportove, a Jedinstvo ženske. To je dalo dobre rezultate koji su se ogledali kako kroz omasovljenje, tako i u pogledu ostvarivanja vrhunskih rezultata. Tuzla je imala prvoligaše u skoro svim sportovima i važila je kao jedan od najsportskijih gradova u bivšoj državi. Neki od sportaša postali su svjetske sportske zvijezde.

Historija svijetlog imena

O razvoju i nastanku RSD Slobode prilično se zna. U ovoj prilici, prije svega radi novih generacija članova, valja podsjetiti na neke najznačajnije detalje iz slavne prošlosti. Sportsko društvo Sloboda nastalo je na temeljima Radničkog sportskog kluba „Gorki“, osnovanog 1919. godine. Bilo je to u vrijeme Oktobarske revolucije i buđenja proletarijata diljem svijeta. Ideja „crvenog oktobra“ ostavila je trag na sve potonje organizacijske i političke aktivnosti u ovom društvu.

Fudbalski klub dobio je ime po jednom od ideologa Oktobarske revolucije, Maksimu Gorkom. Vršnjak je Komunističke partije Jugoslavije, a ideje proletarijata i komunizma godinama su članovima bile zvijezda vodilja u radu i djelovanju.

Tačan dan osnivanja „Gorkog“ i danas je predmet rasprava i polemika. U dokumentima se negdje spominje juni, negdje oktobar, u drugim se osnivanje veže za kraj novembra. Klub je, zbog zabrane rada, dva puta mijenjao ime, najprije u Hajduk 1924. godine, te Sloboda 1927. godine.

Dan RSD Slobode 30. novembar, ali nepoznat tačan dan osnivanja

Skupština RSD SLoboda (tada SD Sloboda), pod predsjedavanjem, dr. Ante Raosa, 9. maja 2009. godine jednoglasno je usvojila odluku o ustanovljenju dana RSD Sloboda. Kao dan Društva, obilježava se  30. novembar.

Ovu odluku svojevremeno je obrazložio predsjednik Skupštine RSD “Sloboda”, dr. Anto Raos.

– Kad je riječ o osnivanju Radničkog sportskog društva „Gorki“, najčešće se navodi da je to bilo krajem novembra 1919. godine, ali nigdje ne stoji kojeg dana. Jasno, mi danas moramo poći od nekih pretpostavki, pa i one da je društvo moralo biti formirano u slobodno vrijeme. Cijenimo da prije 90 godina, nije bilo slobodnih dana, osim nedjelje. To znači da je osnivački skup RSD mogao biti održan u nedjelju, 23. ili 30. novembra 1919. godine. Iz tih razloga, opredijelili smo se da to bude 30. novembar, jer smo sigurni da je do tog dana Društvo već bilo formirano.

Tako je odlučeno i od tada se 30. novembar uzimakao Dan RSD “Sloboda”, dok i dalje ostaju dileme kada je, faktički, osnovan “Gorki”, odnosno, kada je zaista formiorano Društvo.

U publikaciji „Vremeplov“ iz 1997. godine, ugledni tuzlanski hroničar i umjetnik, Dragiša Trifković, navodi da su početkom 1919. godine zahtjev za registrovanje podnijeli fudbalski klubovi iz Tuzle: HNK Zrinski (ugašen 1941. godine, a obnovljen 1992. godine), jevrejski Makabi, koji je djelovao četiri godine, te SOK Obilić (kasnije Šumadija).

„Krajem oktobra iste godine registrovan je i Radnički nogometni klub Gorki, kasnije Sloboda, dok je 1922. godine registrovan muslimanski klub Bura, kasnije Zmaj od Bosne“, navodi Trifković.

U biltenu „F.K. Sloboda“, koji je štampan 26. avgusta 1957. godine, neposredno nakon otvaranja stadiona Tušanj, objavljen je tekst novinara Asima Gruhonjića „Od Gorkog do Slobode“. U njemu se navodi da je „kao posljedica revolucionarnog vrenja i stvaranja KPJ, došlo do masovnog učlanjenja radnika i omladine u rad partijskih organizacija, sindikata i kulturno-prosvjetnih grupa. Pored političke aktivnosti radničke klase ovog kraja, dolazi i živa sportska aktivnost. Na inicijativu Blagoja Parovića, polovinom juna 1919. godine, osniva se Radničko sportsko društvo „Gorki“.
Parović je prema istom izvoru izabran za prvog sekretara Društva.

Kako je Sloboda dobila ime

Najdetaljniji, a vjerovatno i najpouzdaniji podaci o osnivanju Gorkog, objavljeni su u monografiji „70 godina RSD Sloboda“, izdatoj 1989. godine. Autor Dževad Pašić navodi kako je Mjesna organizacija Socijalističke radničke partije Jugoslavije 17. oktobra 1919. godine pokrenula aktivnosti na sazivanju osnivačke skupštine Radničkog sportskog kluba.

„Krajem oktobra 1919. godine osnivačkom skupštinom rukovodili su Jovo Sretenović, Mato Vidović, Safet Hadžiefendić, Ljubko Simić, Niko Trifković i Petar Dugonjić U prvi Upravni odbor kluba izabrani su sve sami radnici: Leonard Banker (zidar), Mato Vidović i Niko Trifković (moleri), Stjepan Brkljačić i Alfred Puhta (električari), Mijo Cuvaj i Ahmed Mandžić (stolari), Franto Bauzek (mašinbravar), Emil Kranjčec, Jakov Čurić i Petar Dugonjić (pekarski radnici), Franjo Miškovski (grafičar), Safet Hadžiefendić (obućar), August Mott (odžačar) i Karlo Švarc (vodoinstalater).

Jedan od osnivača, Petar Dugonjić, opisao je u sjećanjima kako je klub dobio ime. U pripremama za osnivačku skupštinu, predlagano je da se klub zove „Sokolović”, pa ugledu na poznatog radničkog borca, Miću Sokolovića.

„Ljudi, malo ljudi će znati da smo klubu ime dali po našem Mići. Većina će misliti na Mehmed-pašu Sokolovića“, rekao je tada radnički tribun Mitar Trifunović Učo i predložio da se klubu da ime Maksima Gorkog, što je i prihvaćeno. Pravila za rad kluba dobijena su Radničkog sportskog kluba Hajduk iz Sarajeva, a svi članovi morali su biti članovi SRPJ-a ili komunisiti“, sjećanja su Petra Dugonjića.

Klub je u prvo vrijeme sjedište imao u Rudarskoj ulici, blizu Skvera. Kasnije je još tri puta mijenjao sjedište. Osim na „komunističkom igralištu“ u blizini Južnog lagera, Gorki je utakmice igrao i na vojnom vježbalištu, na lokaciji današnje osnovne škole Novi Grad.
Prema Pašiću, za predsjednika Gorkog izabran je Miroslav Pintar, a za sekretara Blagoje Parović, vatreni zagovornik i promotor intenzivnijeg političkog rada sa omladinom.

Nakon zabrane djelovanja “Gorkog”, pojedini članovi zabranjenog kluba sačuvali su dresove i sportske rekvizite, a 1924. godine osnovali su novi klub, pod imenom Hajduk, koji je bio preslika „Gorkog“. Ime kluba promijenjeno je 20. novembra 1927. godine, kada je, u stvari, održana osnivačka skupština Radničkog kulturno-sportskog društva Sloboda.

„Skupština je održana u Radničkom domu, a prisustvovalo je 40 drugarica i drugova“, zapisano je tadašnjoj štampi. Za predsjednika privremene uprave izabran je Jozo Z. Jurić, za potpredsjednika Fadil Ibrišimović, za sekretara Mijo Cuvaj, za njegovog zamjenika Đuro Vernot, a za blagajnika Sulejman Bojanić. Za članove uprave izabrani su još Katica Mandić, Omer Žunić, Oto Milinović i Boško Mrkić. Osim sportske, obnovljen je rad diletantske (dramske), tamburaške sekcije i pjevačke sekcije.

Rad RSD Sloboda drugi put je zabranjen 1932. godine. To je bilo krizno razdoblje u radu, jer je razbijanjem komunističke organizacije, Sloboda ostala bez velikog broja aktivista.   Početkom 1935. godine obnovljen je rad RSD Sloboda, kada su u UO izabrani Mustafa Tinjić, predsjednik, Slavko Bakarić, potpredsjednik, Safet Hadžiefendić, Albert Altarac, Mehmedalija Hukić, Viktor Bartek i još neki članovi.

U Tuzli su vlast 1941. godine ponovno zabranila rad Slobode, zaplijenivši cijelu imovinu. Dio dokumentacije o radu društva sakrio je tada istaknuti član i rukovodilac RSD, Mišo Vokić, ali je u jednom požaru sva arhiva o radu i djelovanju izgorjela.

Nakon oslobođenja Tuzle, septembra 1944. godine, počele su pripreme za obnovu rada RSD Sloboda. Mada je aktivnost obnovljena marta 1945. godine, u pojedinim dokumentima stoji da je dozvolu za rad Društvo zvanično dobilo u avgustu 1946. godine. Te godine fuzionisali su se OSD „Jedinstvo“ i Sloboda, a nakon nekoliko godina ponovo je osnovano OSD „Jedinstvo“.

Novi sportski objekti

Društvo je imalo osam sekcija u raznim dijelovima grada. Sredinom pedesetih godina fuzionisali su se radnička sportska društva „Proleter“ i Sloboda. Time su u znatnoj mjeri ojačani klubovi Društva: košarkaški, kuglaški, bokserski, fudbalski i atletski. Od tada pa do jeseni 1948. godine zvaničan naziv društva je Radničko fiskulturno društvo Sloboda.
Sportsko društvo je poslije rata bilo matica skoro svih sportskih, ali i kulturnih zbivanja. Radom je rukovodio odbor sa predsjednikom Mehmedalijom Hukićem. Ovaj period karakterističan je po velikom entuzijazmu, omasovljenju sporta, formiranju novih klubova, te izgradnji niza sportskih objekata.

Za Tuzlu i klubove RSD Sloboda najvažnija bila je izgradnja stadiona „Tušanj“ (1957. godine), a četvrt stoljeća kasnije i Sportskog centra „Mejdan“ (1984. godine). U sklopu hotelu „Tuzla“ (1984.) izgrađen je 25-metarski bazen, u kojem treniraju i takmiče se plivači Slobode.
To vrijeme krasio je veliki entuzijazam .

– Na izgradnji stadiona radile su brigade sportista i druge omladine. Sama činjenica da je Tuzla dobila stadion poput onih u Beogradu ili Sarajevu bio je dovoljan motiv da se istraje i i ispolji neviđeni elan mladih Tuzle – izjavio je u listu „Sloboda“ iz 1984. godine Salih Atić, predsjednik RSD Slobode s kraja pedesetih i s početka šezdesetih godina.

Prilikom otvaranja stadiona „Tušanj“, pred više od 10.000 posjetilaca, tadašnji politički lider Tuzle, Pašaga Mandžić, rekao je da je u izgradnu ovog sportskog objekta uloženo oko 80 miliona dinara.

Na stadionu je tokom narednih godina u više navrata gostovala fudbalska reprezentacija Jugoslavije, sa Vladimirom Bearom, Dragoslavom Šekularcem, Borom Kostićem i ostalim vedetama tog vremena. Na „Tušnju“ je Sloboda ukrstila koplja i sa urugvajskim „Penjarolom“, brazilskim „Korintijansom“ i „Juventudom“, njemačkim „Forvercom“, engleskim „Vulverhemptonom“ i drugim velikim timovima.

Sportske zlatne godine

Fudbaleri i tamburaši okosnica su RSD Sloboda, a osnivanje novih klubova uslijedilo je nakon obnove njegovog rada. Atletičari su organizovano počeli djelovati još 1946. godine, kada i košarkaši, plivači, pa kratko i vaterpolisti. Bokseri su na ringu izuzetno borbeni 1948. godine, od 1954. godine u društvu su teniseri, od 1956. kuglaši, a od 1959. rukometaši. Sportska porodica je uvećana 1977. godine osnivanjem hrvačkog kluba, šahisti su član RSD od 1984. godine, a karatisti od 1994. godine.

U historiji RSD i klubova, mnogo je događaja koji se pamte s posebnom pažnjom i ponosom. U nezaboravne događaje spada pobjeda fudbalera Slobode u „majstorici“ protiv Budućnosti u Titogradu, 29. juna 1969. godine, u kvalifikacijama za Prvu ligu (0:0, 3:0).

Pamti se i „majstorica“ košarkaša Sloboda Dite u Zadru protiv ljubljanskog „Slovana“ i pobjeda nakon dva produžetka, 21. marta 1981. godine.

Samo godinu prije, Zlatan Saračević je na dvoranskom prvenstvu Evrope u Zindelfingenu osvojio zlatnu medalju u bacanju kugle. Iste godine, teniseri su se okitili naslovom ekipnog prvaka Jugoslavije, a taj će podvig ponoviti slijedeće godine.

Tu svakako treba dodati i 3. mjesto fudbalera Slobode i sudjelovanje u Kupu UEFA, 1977. godine. Sloboda je dva puta (2002./2003. i 2003/2004.) igrala u Intertoto kupu, u novije doba dva puta je izborila plasman u Evropsku ligu. Jednom joj je Savez oduzeo to pravo navodno zbog licene (2008/2009.), drugi put je igrala u sezoni 2015./20016. i na startu ispala od izraelskog predstavnika Beitara.

Susret s predsjednikom Titom

U događaje koji će ostati upisani u historiju RSD Sloboda, svakako je bio susret s predsjednikom SFRJ, Josipom Brozom Titom. Prijem u državnoj rezidenciji u Bugojnu, u povodu 70-godišnjice osnivanja i djelovanja RSD Sloboda, dogodio se 14. novembra 1979. godine. Delegaciju je predvodio tadašnji predsjednik društva, Muharem Abdurahmanović Haro, a sačinjavali su je predstavnici svih Slobodinih klubova, te predstavnici društveno-političkog života grada. Abdurahmanović je Titu uručio Zlatnu plaketu Društva.

Ako je danas Dan RSD “Sloboda”, kao 99. rođendan, prava je šteta što se ova tradicija ne obilježava kao praznik Tuzle. Ako sami ne afirmišemo naše tradicije i vrijednosti, onda je teško očekivati da će to uraditi neko drugi. (Piše: Miroslav PETROVIĆ)

3 Komentari

    • Pridružujem se čestitkama autoru za tekst. Sramota je da se ovaj datum ne slavi kao gradski pranzik, jer je Tuzla prepoznatljivija po Slobodi nego po bilo čemu drugom

  1. Pa dobro primio ih drug tito ali ih nije primio imamovic vjerovatno od prevelikih obaveza.a mozda ce ih nekada i primiti e tad ce se posebno vrednovati.kreten

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here