Asistentici, umjesto buketa cvijeća

3
911

Sjećam se: lagano ide treća godina na medicinskom fakultetu. Proljeće. Predmet: Mikrobiologija. Druga grupa, “moja grupa”, čeka asistenticu da odradimo naredne vježbe u Domu zdravlja Tuzla. Ove vježbe su trebale biti interesantnije od prethodnih, jer nam je rečeno da ćemo biti u “tamnoj komori” i posmatrati žive mikroorganizme, konkretno, leptospiru. One se tako mogu najbolje vidjeti. Dakle: mrkli mrak i jedina svjetlost je ona koju šalje mikroskop.

Dolazi asistentica. Mi već spremni, u mantilima. Ulazimo u “tamnu komoru”, a asistentica uzima posudu u kojoj su leptospire. Ako nekog interesuje to su “…pokretne spiralno zavijene bakterije iz porodice Leptospiraceae, rod Leptospira, koje uzrokuju vrlo ozbiljnu i tešku bolest nazvanu leptospiroza i koja oštećuje itd., itd…” Ma, nije ovo priča o toj bakteriji i ona nije uopšte bitna. Bitna je asistentica!

U zamračenoj prostoriji, nekako dok je namještala posudu pod mikroskop, posuda joj je iznenada ispala iz ruku. U pokušaju da je uhvati, u letu se razbila i sav sadržaj, tečnost u kojoj su žive bakterije, prosuo se njoj i meni po licu, jer sam bio najbliži. Panika. Upalismo svjetla. Asistentica brzo uzima neku tečnost i ispira oboma oči, posipa mi da se umijem.

Da li zbog toga što nisam bio svjestan moguće bolesti od koje se umire i koju zovu “žuta groznica”, a čiji uzročnik se slobodno kretao mojim licem, gledao sam asistenticu koja je bila ozbiljna, ali nasmijana i smirena, govoreći mi “da se ne brinem i da će sve biti u redu”, jer idemo odmah primati lijekove, što je podrazumijevalo injekcije penicilina.

Tako je i bilo. Desetak dana injekcije, vježbe idu svojim ritmom, mi se ne razboljevamo. Završava se treća godina fakulteta. Nakon toga smo se tek povremeno sretali. Završava se četvrta i peta godina i staze života me vode nekim drugim pravcima i smjerovima, tako da asistenticu narednih desetak godina ne vidim.

I onda: rat. Posebno, 1995. godina. Epidemija jedne posebne bolesti gdje su obolijevali borci koji su bili u rovovima. Kod nekih je bila samo temperatura, a kod nekih su stradali bubrezi i ako nije bila brza zdravstvena pomoć, završavalo se smrću. Svoju asistenticu nisam zaboravio, jer kao i u životu, tako i “iz škole” držite u glavi drage likove koji su vam davali nešto više od gradiva.

Tek, čujem te 1995. godine o neka “dva različita virusa, koji pripadaju istom rodu hanta virusa. Jedan od njih bio je genetski drugačiji od već poznatih hanta virusa, nazvan: Tuzla 43“. Čuj, “Tuzla 43”!. Počne me interesovati o čemu se to radi i na kraju me ta zainteresovanost, bez interneta i ovih današnjih tehničkih čuda i blagodeti koje vam samo zagorčavaju život, opet počela voditi i dovela do moje asistentice.

Ona je te 1995. iz poljskih pacova, izolovala nove i do tada nepoznate sojeve virusa, a koji su izazivali i uz različitu kliničku sliku, uzrokovali bolest koja se zove hemoragijska groznica. To-je-to! Svjetska priča koja nam je data putem “Lancet”-a. Za one koji ne znaju, ko objavi rad u ovom časopisu, dalje nema… A, priču moje asistentice uredništvo tog “Lancet”-a odredilo je izuzetno važnom, originalnom i revolucionarnom. O, kako mi se tada sama nametnula i vratila ona “tamna komora” iz treće godine fakulteta.

I poslije rata smo se znali, ali baš rijetko, sresti. Nju su njeni putevi vodili van Tuzle, ali kad bi se sreli u našem Gradu, naravno da smo spominjali tu fakultetski epizodu.

I onda, opet mi je moja asistentica ovih dana naišla u tom virtuelnom internetskom svijetu. Desilo se nešto veličanstveno, nešto potpuno zasluženo i iskreno. Moja asistentica je postala Akademkinja! Dalje nema!

I pred sam kraj, opet ništa bez “tamne komore”. Kada bolje promislim i tada je ona svojim stavom, odnosom, nastupom bila akademkinja, samo što toga nije ni ona, a nisam ni ja bio svjestan. Možda je trebalo proći nešto vremena da se sve posloži. Da, ona je Profesor, Doktor medicinskih nauka, ali je ona meni mnogo više od toga.

U ovo vrijeme koje je jedno obično nedoba, kada su te vrijedne akademske titule devalvirane, ona je za mene samo jedno: moja asistentica, Mirsada Hukić. Ona je za mene ono najvrijednije što se ne može kupiti i što je iznad svih mogućih titula, ona je za mene Čovjek.

Ne znam da li je nekom uopšte bilo bitno i da li je neko spomenuo taj bitan događaj, ne samo za nju, nego za sve nas, Tuzlake pogotovo. Jednostavno, ovih nekoliko redaka je moralo naći svoje mjesto, jer ne možete zamisliti, koji je osjećaj kada vam je asistentica Akademkinja. Srećom, ja mogu.

Zato, draga moja asistentice, iskrene čestitike i sve ovo umjesto buketa cvijeća! (Piše: Adnan BURINA)

3 Komentari

  1. Doktore Burina, tekst me relaksirao. U dilemi sam da li da čestitam profesorici Hukić za status akademkinje. naravno čestitke je zaslužila, ali taj status je zaslužila prije mnogo godina. Otuda i moja dvojba. Kad vidim kako se hvališu neki sa “nabavljenim” ( ne zasluženo stečenim) statusima, slučaj akademkinje Hukić mi daje nadu da politika u BH institucijama, ipak nije svemoćna, mada to često izgleda.

  2. Lijepo napisan tekst. Ne poznajem g. Burinu, ali mu se zahvaljujem. Mirsadu poznajem dugo i veoma dobro i znam da je sve kako je napisao: pametna, lijepa, dobra, iskrena, poštena, vrijedna, nije hvalisava, a ima se čime hvaliti i pohvaliti. Iskreno joj čestitam, jer je sve zaslužila radom i sa svojih deset prstiju, kako se kaže, a ne uz pomoć politike, stranaka, vlasti…Kamo sreće da ovakvu osobu imamo na čelu države!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here